Konačno nam je došla jesen. A s njom i kiša. Ponekad vam, priznat ćete, ide na živce, posebno kada kamo žurite pa – pljas – u lokvu. Ali znamo svi koliko nam je važna, dosadna ili ne.
O kiši smo veći pisali – u onoj razvodnjenoj juhi od proljeća. Nije čudo, ipak, da se tema ponovno aktualizirala, budući da su proljeće i jesen tipično kišna razdoblja. A nakon proteklih dana naporne južine, ova nam je kiša zaista došla kao spas.
Doduše, ako ovlaš pogledamo svoj jezik, čovjek bi pomislio da tu nema ništa dobra. Kiša je, kao prvo, od kysja, što je vezano uz pridjev kiseo, za razliku od slatke vode iz izvora. (Kisela kiša bi stoga čisto tehnički bio pleonazam!) Nadalje, kiša pada iz oblaka, a ni to nije ništa dobro. Kad se tkogod naoblači, znamo, onda se smrkne, a ako ste ikada dočekali prolom oblaka vani, znate zašto za koga snuždenoga kažemo da je pokisao. Kao pokisla kokoš!
U šali bi čovjek pomislio da je na kišne oblake najbolje gledati iz toploga doma, ‘kroz prozor’ – odnosno ‘čez oblok’, kako se kaže u Prekodravlju, ali to je ipak došlo iz mađarskoga ablak ‘prozor’ te s našim oblakom nema veze. Kad smo kod toga, i manje u šali, možda vam je palo napamet i da naoblačiti se ima veze s oblačiti se u smislu ‘obući se’. Imalo bi smisla, budući da se nebo zaista nekako ‘zaogrnulo’ oblacima. Ipak, obući (se) dolazi jotacijom od praslavenskoga obuti, dok je oblak iz praslavenskoga *obolkъ i vezano je uz vući. Kao da krpu prevučete preko neba, da ne kažemo pokrov (mrtvački)!
A iz oblaka nam može doći i tuča, što iznenađujuće nema veze s tučnjavom, premda nam može potući usjeve i (gore!) vinograde, već dolazi iz praslavenskoga tǫča ‘grad’, a vezano je uz ruski ту́ча ‘oblak’, ali ne bilo kakav već kišni, čak i olujni. I u nekima je slovenskim dijalektima tọ́ča ‘oluja’.
Ipak, već tu naziremo svjetlost, jer u poljskome je tęcza ‘duga’. I Englezi kažu Every cloud has a silver lining, misleći pritom na onaj sjajni rub što počesto obrubljuje kakav tamni oblak iza koga prosijava sunce. A ne kaže se ni u nas uzalud da smo štogod dugo željeno dočekali ‘kao suha zemlja kišu’. Jer kad je zemlja žedna, baš kao kad je i čovjek žedan, on za vodom žudi. Ne čudi stoga da je iz istoga korijena želja od protoindeuropskoga *gwedh- ‘moliti, željeti’.
U jednome od najvažnijih djela engleske književnosti 20. st. Waste Land ‘Pusta zemlja’, T.S. Eliot ispreda kompleksnu mitsku priču zasnovanu na legendi o teško ranjenome, a možda i impotentnome Kralju Ribaru koji vlada zemljom što ne daje roda. Pjesma završava slikom kiše, najavljenom sanskrtskim riječima datta ‘milodar’, damyata ‘suosjećanje’ i dayadvam ‘samo-kontrola’, koje onomatopejski prizivaju zvuk grmljavine da-da-da.
Nije stoga neobično da je jedna od središnjih mitoloških slika u religiji starih Slavena vezana uz grom i kišu, život i smrt. Ali više o tome u sljedećoj kolumni.
