Piše: Željko Krušelj
Raspušten je Sabor. Odlična je to vijest, dapače fenomenalna, za sve one koji ne vole pretjerani stres i alergični su na gluposti, bezobrazluk, radikalizam, egzibicionizam, laži i aroganciju. Saborske se klupe, kako to s kokodakanjem kao adekvatnom audio podlogom čini radijska postaja Nacional, nazivaju grubim i vrlo slikovitim imenom – kokošinjcem. Nije to pretjerivanje, jer je protekle četiri godine niz zastupnika sustavno sramotio i obmanjivao ovu ionako osramoćenu i poniženu državu.
Loša je vijest što sada slijedi još veći kaos, popraćen salvama uvreda i lažnih obećanja. Riječ je o predizbornoj kampanji, za koju je još nepoznato samo to hoće li trajati mjesec ili dva, ovisno o procjeni predsjednika Milanovića. Dakle, najkasnije do sredine svibnja izlazimo na parlamentarne izbore. Do početka ljeta slijede i oni za europarlament, a do početka zime i za stanara u Predsjedničkim dvorima. Premijer Plenković je tempirao moguće rokove tako da ima čistu situaciju, bude li se situacija za HDZ negativno rasplela, oko svog dugo planiranog odlaska, neki to realnije nazivaju bijegom, na neku dužnost u Bruxelles. Hrvatska je bila i dokraja će ostati taocem njegovih megalomanskih političkih ambicija.
Premijer je u posljednjim trzajima svog kontroverznog mandata ponajprije osiguravao vlastita leđa, opet na štetu i ugled Hrvatske kao pravne države. Hrvatska je bila i dokraja će ostati taocem njegovih megalomanskih političkih ambicija
Isti je taj premijer u posljednjim trzajima svog kontroverznog mandata ponajprije osiguravao vlastita leđa, opet na štetu i ugled Hrvatske kao pravne države. Nema valjda osobe koja nije pratila sramotno instaliranje Ivana Turudića, dokazanog lažljivca i ljubitelja svih hrvatskih bjegunaca od pravde, za novog glavnog državnog odvjetnika. Ni tu nije bio kraj farse. Premijer je prije raspuštanja Sabora inzistirao i na njegovoj prisezi, iako formalno stupa na dužnost tek krajem svibnja. Važno je da do daljnjega nitko ne pokrene istrage vezane uz Banske dvore.
Drugi je sramotni potez bilo premijerovo inzistiranje na izmjenama kaznenog zakona po kojem bi se kažnjavalo odavanje i objavljivanje dijelova istražnih postupaka, zbog čega bi pred javnošću bilo prikriveno ono što radi AP i za što se terete njegovi ministri. U tom je kontekstu došao i u izravni sukob s uredom europske tužiteljice, ne prezajući čak i od prijetnji. Time je dokazao da ga pravda i pravosudne procedure ne zanimaju, već da očajničku pokušava osporiti nadležnost EPPO-a nad slučajevima koji bi mogli dovesti i do postupka protiv ministrice kulture i drugih dužnosnika. A to bi vrlo loše odrazilo na HDZ-ovu predizbornu kampanju.
Interesantno je da taj zaplet prelazi hrvatske granice i postaje teme razgovora u bruxelleskim hodnicima, što zasigurno smeta Plenkovićevim europskim ambicijama. No, uznemireni je premijer očito zaključio da je tu riječ o svom golom opstanku, možda i izbjegavanju vlastitog sudskog progona. Zato će o posljedicama spomenutog sukobljavanja s EPPO-om razmišljati naknadno, kad će se znati rezultati parlamentarnih izbora, ali i cjelovitija kadrovska križaljka u vrhovima Europske unije.
Vratimo se na hrvatska zbivanja. U tijeku je dogovaranje svakovrsnih koalicija za uspješnije pokrivanje svih izbornih lista. Na lijevoj je strani stranačkog spektra situacija već poprilično jasna. SDP je okupio oko sebe devet „patuljaka“, što ima neke političke logike. Jest da će neki od esdepeovskih kandidata za pozicioniranje na listama biti nezadovoljni takvim potezom, ali je to bio jedini način da se izbjegne pretjerano rasipanje glasova. Iako o tome ima mnoštvo suprotstavljenih mišljenja, ne čini nam se lošom ni odluka da SDP-ov blok i Možemo idu na odvojenim listama, s obzirom da tako potencijalno zahvaćaju šire biračko tijelo.
SDP je okupio oko sebe devet „patuljaka“, što ima neke političke logike. Jest da će neki od esdepeovskih kandidata za pozicioniranje na listama biti nezadovoljni takvim potezom, ali je to bio jedini način da se izbjegne pretjerano rasipanje glasova
U tom je okviru prihvatljiva i odluka o njihovom točkastom koaliranju po pojedinim izbornim jedinicama, gdje ispitivanja izbornog tijela to sugeriraju. Jedan je od tih primjera i četvrta izborna jedinica, slavonsko-podravska, formirana tako da maksimalno pogoduje HDZ-u. U njoj, uključujući i Koprivnicu, Možemo nema zadovoljavajuću stranačku infrastrukturu pa se time stvaraju preduvjeti da lijeve stranke ipak privuku simpatizere premijerske kandidatkinje Sandre Benčić.
Potencijalni su problemi oko formiranja listi vidljivi tek zbog ultralijeve retorike Radničke fronte, koja bi mogla odbiti dio liberalnih glasača, ali to ne bi trebalo imati puno u četvrtoj jedinici. Drugi je zaplet vezan uz pokušaj stranačkog puča u HSS-u, što zapravo i nije tako neočekivano. Poznato je da je u toj stranci uvijek bilo HDZ-ovih „spavača“ pa je i to jedan od Plenkovićevih očajničkih poteza za destabilizaciju lijevog bloka. To bi, međutim, moglo imati nekog odjela u Podravini i Slavoniji, gdje je ima tradicionalnih HSS-ovih glasača. Dosta će toga, dakle, ovisiti o raspoloženju u lokalnim HSS-ovim podružnicama. Za SDP-ov bi blok u tom kontekstu bilo važnije da se HSS-ovci više opredjeljuju prema HDZ-ovoj vladavini i stanju u kakvom se selo danas nalazi, nego o simpatijama prema svom predsjedniku Beljaku.
Mnogo je nejasnija situacija na desnom političkom spektru. Tu nema šireg dogovora, a sve je više i žučljivih tonova između dvije najveće oporbene stranke, Mosta i Domovinskog pokreta. Prvi se i nadalje pokušavaju predstaviti kao konzervativne moralne vertikale, tako da se do posljednjeg trenutka neće znati s kim bi u slučaju takve mogućnosti pokušavali oformiti saborsku većinu. Zasad se dogovorili samo s marginalnim suverenistima.
S druge strane, sve je izglednije da Domovinski pokret igra dvostruku igru. S desničarskih pozicija protumigrantske politike napada Plenkovićevu stranku, ali istodobno šalje i signale da bi im uz određene uvjete mogli pripomoći u održanju na vlasti.
Nesporno je tek to da pojedine stranke ili pojedini izborni kandidati neće birati sredstva kako bi se dokopali komadićka vlasti, u čemu je promjena strana uobičajeno sredstvo. ‘Žetončići’ su već odavno normalna pojava u nenormalnoj stvarnosti.
Kolumna je objavljena u tiskanom izdanju Glasa u petak, 15. ožujka.
