Premijer Plenković u proteklih šest i pol godina gotovo ništa nije učinio da bi se u državi u kojoj je na čelu izvršne vlasti iole efikasnije obračunao sa zastrašujućom razinom korupcije i klijentelizma, ali i društvenom patologijom koja se ogleda u eskalaciji svakovrsne ideološke i svjetonazorske netolerancije i mržnje. Upitno je koliko je u svemu tome njegovih osobnih interesa, o čemu u javnosti kruže najrazličitije tvrdnje, ali je neupitno da je njegov krimen nečinjenja vezan uz održanje na premijerskoj poziciji pod svaku cijenu.
Takav način političkog razmišljanja i djelovanja podrazumijeva da će ignorirati, zataškavati ili umanjivati svaki vid ‘nepodopština’ HDZ-ovih dužnosnika na svim razinama. Oni ne smiju biti uznemireni, još manje nezadovoljni i frustrirani jer bi tada svojem lideru radili o fotelji. To neodoljivo podsjeća na veliku korupcionašku aferu iz međuratne jugoslavenske države. Rade, duboko u kriminal uronjeni sin tadašnjeg predsjednika vlade Nikole Pašića, bio je, naime, glavni osumnjičenik i u tzv. ‘šećernoj aferi’, zbog čega je država imala ogromne porezne štete. Kad su novinari Pašića upitali kako objašnjava kriminalno djelovanje svoga sina, lakonski je odgovorio: Dete nije krivo, jako voli slatko! Bila je to, kako bi se danas izrazio hrvatski premijer, još jedna Pašićeva ‘netema’. Današnja hrvatska ‘djeca’, okupljena u vladajućoj stranci i njenim koalicijskim partnerima, jako vole puno novca, nekretnine, luksuzne automobile, lukrativna radna mjesta… Zar zbog toga, pitaju se vladajući, treba stalno uznemiravati javnost?!
Ista je ta javnost, međutim, posredstvom medija sve bolje informirana o aktualnoj hrvatskoj verziji ljubitelja šećera, uhvaćenih s prstima u pekmezu. Jedan je od razloga tome što medij iz raznih izvora dobivaju podatke, mahom u obliku fonograma ili ispisa elektroničke pošte, vezane uz aktere raznih kriminalnih i koruptivnih radnji. Na taj se način vrši medijski pritisak na vlast da se s pozicija uklone oni koji zloupotrebljavaju svoje pozicije. Nije nimalo slučajno da su gotovo sve smjene ministara, državnih tajnika, ravnatelja državnih institucija i direktora javnih službi bile posljedica istraživačkog novinarstva, kao i dojava osoba koje nemaju povjerenja u pravosudni sustav. Tragična je to spoznaja o vrlo skromnom dosegu hrvatskog represivnog aparata, ali najšira javnost mora imati uvid u trošenje javnog novca. U tom je smislu manje važno dolaze li informacija o kaznenim djelima na legalni i propisani način, ili su proizvod ‘proboja informacija’ iz nekog od segmenata pravosudnog sustava.
Nekome iz zemalja u kojima je pravna države efikasna, uz visoke standarde ponašanja osoba u javnim institucijama i službama, takav bi se stav mogao protumačiti kao relativizacija pravnog poretka. U Hrvatskoj to nije realno razmišljanje, jer je svakom građaninu poznato kako je upravo curenje informacija način da brojni slučajevi imaju adekvatne rasplete. Bez toga bi većina istraga vezanih uz politički utjecajne osobe završavala u ladicama. Dovoljno je prisjetiti što se događalo oko slučaja ministrice Žalac, gdje su tek europski istražitelji ponovno aktivirali lanac istraga koji seže sve do vrhova vlasti. Ovih je dana ustanovljeno da u pogledu tih slučajevima, povezanim i s malverzacijama bivše kninske gradonačelnice Josipe Rimac, glavna državna odvjetnica u Saboru iznosila neistinite tvrdnje. U svakoj bi ozbiljnoj državi već i ta činjenica predstavljala zvono na uzbunu i ‘češljanje’ niza pravosudnih tijela, uz niz smjena i ostavki.
Umjesto da sustav učini transparentnijim, samim tim racionalnijim i poštenijim, premijer Plenković je ustvrdio da mu curenje informacija pričinjava ozbiljnu ‘političku štetu’. Zacijelo je nesporno da je to točno, ali ključni hrvatski problem nije u tome što javnost tijekom istraga saznaje sadržaje pojedinih dokumenata i mailova, već što se kaznena djela sustavno događaju i uporno prikrivaju. Nije problem u onome tko donosi loše vijesti, nego u činjenici da se kao na traci događaju afere u kojima se otuđuju stotine milijuna eura. I da je za premijera to famozna ‘netema’.
Premijerova je namjera, naime, da promjenom kaznenog zakona zaustavi medije koji istražuju politički sponzorirani kriminal. Pod udar zakona, uz same medije, došlo bi svi koji su im iz različitih motiva proslijedili dokumente vezane uz pojedine slučajeve. U tim bi krugovima potencijalno mogli biti osumnjičenici za kaznena djela, njihovi odvjetnici, svjedoci, ali i policajci koji sudjeluju u istragama te tužitelji kojima je iz nekih razloga, ponajprije pritisaka ‘odozgo’, posebni interes da se o tim temama govori i u javnosti. Političko bi opravdanje za progon novinara i njihovih izvora bilo lakše provođenje istražnih radnji, odnosno očuvanje tajnosti u planiranim uhićenjima i pretresima. Naizgled je sve to logično, no praksa pokazuje da slučajevi u koje se ne uključuju mediji prečesto nemaju sudski epilog. Zato je Hrvatsko novinarsko društvo tu Plenkovićevu namjeru ocijenilo kao cinični i pomno planirani udar na istraživačko novinarstvo. Događa se to u situaciji kad se mediji zbog loše regulative i nadalje suočavaju s neuobičajeno velikim brojem tužbi kojima je cilj sprečavanje objava kompromitantnih spoznaja o nizu slučajeva vezanih uz javne ličnosti.
Iz svega je toga jasno da vladajući nemaju volje i sposobnosti suočiti se sa sve brojnijim ‘mangupima u svojim redovima’, kako se to nekad govorilo, pa represivnim mjerama usmjerenih protiv medija pokušavaju stvoriti privid da je kriminala i korupcije manje nego što su to građani odavno svjesni.
Plenković najavom promjena kaznenog zakona sprema udar na istraživačko novinarstvo, čime bi se u javnosti stvarao privid obuzdavanja kriminala i korupcije
