Podigla me iz pepela

U siječnju je, nema sumnje, hladno, ali ga ne zovemo studeni (kao u bjeloruskome!). Hladnoća možda i siječe, ali dijalektalno u češkome nalazimo sěčen i ljeti. Svečanosti u siječnju ne manjka, no ipak su po tome važniji prosinac i, povijesno gledano, veljača. Prekasno je za nabavku ogrjeva, a godina nije uvijek počinjala u to doba. Pa što onda siječemo? – upitat ćete, već pomalo nestrpljivo. Slušajte, dakle. (Pardon: čitajte.)
Od neolitika (prije desetak tisuća godina) ljudi se bave zemljoradnjom. Nećemo sad ovdje ulaziti u prednosti i nedostatke te značajne inovacije, ali očito se održala sve do danas, i sasvim sigurno omogućila razvoj prvih civilizacija. Rani zemljoradnici, međutim, imali su ozbiljan problem: zemlja koja je godinu-dvije rodila obilno, davši bogat prinos ili ljetinu, ubrzo bi postala neplodna. Razlog – iscrpljen mineralni sastav tla. Biljke za rast trebaju kalcij, kalij, magnezij i druge mikroelemente, koje se u šumi prirodnim ciklusima vraćaju u tlo, ali pri sadnji jedne kulture na većoj površini brzo će se iscrpiti.
Seliti se iz godine u godinu u potrazi za novom zemljom nije bilo praktično, budući da je upravo agrikultura, sa svojim ritmom radova, dovela do sesilnoga, sjedilačkoga života, nasuprot dotadašnjemu nomadskome. Moralo se stoga pronaći načina da zemlja ponovno daje ploda u izobilju.


Jedna je od najranijih, ali i najdugovječnijih metoda osiguravanja plodna tla za poljoprivredu bila je krčenje šume, u pravilu kao dio dugogodišnjega rotacijskoga sistema obrađivanja i zapuštanja njive. (Tek je značajno kasnije uvedena inovacija rotacije kultura.) Ukratko, dotadašnja bi se oranica zapustila kroz neko duže vrijeme, kako bi se obnovilo tlo: ovisno o podneblju i kulturi moglo je to biti od desetljeća i po do tri ili čak četiri desetljeća. Nakon što bi se oborila stabla, koja su se tipično iskoristila u gradnji te za proizvodnju ugljena, a kora i za štavljenje kože, preostalo se nisko raslinje, korijenje i otpalo lišće palilo, a tako nastali pepeo vratio bi zemlji hranjive tvari.
Možemo pretpostaviti da smo na tu metodu naišli slučajno, sijanjem kulture na zgarištu kakva šumska požara. Pepeo je, naime, bogat mineralima potrebnima za rast biljaka, a pomaže i u prozračivanju teških glinastih tala, dok karbonati i oksidi smanjuju kiselost. Obiluje i kalijem, koji u biljaka regulira ravnotežu vode te sudjeluje u prijenosu hranjivih tvari. U nekima je krajevima Europe takva praksa potrajala sve do 19. pa čak i polovice 20. st. uključujući i južno-slavenske zemlje, čije je stanovništvo sve do tada ostalo pretežno agrarno.

Kako je život naših predaka oduvijek bio usko vezan uz godišnja doba, tako su i važne poljodjelske aktivnosti našle put u kalendar. Pravo vrijeme za sječu i potpalu šume za pripremu budućih njiva bili su suhi mjeseci, a među najsušima su upravo siječanj i veljača (sečko u starijemu srpskome) pa je litavskome tako siječanj sausis od sausas „suh”. Suhi su naravno i ljetni mjeseci pa se opet vraćamo na onaj sěčen u češkome, što ovisno o dijalektu označava 7. ili 8. mjesec, odlično se uklopivši u ovu priču jer su se opisane aktivnosti često provodile dvaput godišnje.
A što je sa spomenutim koložegom u makedonskome i srpskome? Prema jednoj interpretaciji, moglo se raditi upravo u paljenju obraslih površina, dok se prema drugoj ime odnosi na običaj simboličnoga paljenja kotača koji simbolizira cikličnost godine i novo rođenje sunca. U svakome slučaju, godišnji je ciklus očito bio od izuzetne važnosti za Slavene. A mi smo u potrazi za siječnjem eto došli i do veljače.

Vezani članci

Najčitanije