Piše: Željko Krušelj
Na sva medijska zvona saznajemo za novi velebni uspjeh Plenkovićeva kabineta. Redovno polugodišnje usklađivanje mirovina rezultiralo je s 8,42 posto rasta, s isplatom od srpnja. To je, kako je u piarovskoj mašineriji Banskih dvora bezbroj puta ponovljeno, najveći rast mirovina još od 1990-ih godina. Vladini se dužnosnici ne mogu sami sebi načuditi kako su iznjedrili tako visoko korekciju. Medijski je dojam da su za takav podvig u korist te najbrojnije društvene skupine morali odvajati od vlastitih usta. Zato vam s oka sklizne i pokoja suza radosnica. Plenkoviću, junačino! Dobrotvoru naš!
Istina je, kao i uvijek, radikalno drugačija. Spomenuti rast mirovina ne samo da nije u funkciji zadržavanja standarda umirovljenika, već potvrđuje daljnji pad kupovne moći te najranjivije grupacije. Umirovljenici će dobiti, ovisno o osnovici, najviše po nekoliko desetina eura, u čemu će opet najlošije proći oni s najmanjim mirovinama. Potonji će si doslovno povećati standard s mogućnošću kupnje nekoliko komada polubijelog kruha, onog koji je na policama trgovina obično izdvojen za socijalno ugrožene.
Umirovljeničke su udruge, kao i brojni analitičari, korekciju ocijenili velikom Vladinom obmanom. Ona, doduše, ima utemeljenja u formuli izračuna, ali bi i najneupućeniji mogli shvatiti da je u kontradikciji sa životnom realnošću. Službena stopa inflacije, koja je osnovica korekcije, odražava cijene svih roba i usluga, u čemu ima i mnogo toga što nije bitno za društveni standard. S druge strane, najveći rast cijena, što je nazvano i pravim divljanjem tog tržišnog segmenta, bilježi ono daleko najvažnije – hrana. Svatko tko redoviti ide u trgovine vidi da je to povećanje i nadalje na razinama 15-20 posto, dok trgovci robu koja ima samo jednoznamenkasti rast cinično navode kao vlastitu brigu za standard hrvatskih građana.
Jednom riječju, Vladina je korekcija otprilike dvostruko manja od realnih potreba umirovljenika i značit će daljnje urušavanje njihove kupovne moći. No, besramna će neistina i nadalje danonoćno kružiti u istupima i prezentacijama državnih dužnosnika, kao i u promidžbenim porukama vladajuće stranke. I opet će biti onih koji će u to željeti vjerovati.
Nije jedini problem u tome što su umirovljenici po tko zna koji put grubo izigrani. U ozbiljnoj su nevolji svi hrvatski građani. Vlada nema nikakav autoritet u odnosu na trgovačku domenu, što masovno koriste trgovački lanci, kao i cijeli turistički sektor. Činjenica je da državna vlast u tržišnom gospodarstvu ne smije limitirati cijene, što je i bez toga katastrofalan populistički potez. Njegove se negativne posljedice ponajbolje vide u aktualnoj cijeni hrane u susjednoj Mađarskoj, unatoč tome što je riječ o agrarnoj zemlji sa snažnom prerađivačkom industrijom.
Sve to ne znači da resorno ministarstvo, poznato po tragikomičnom softveru s cijenama hrane, ne bi trebalo s lancima dogovarati strategiju reguliranja trgovačkih marži. Lanci se u vlastitim zemljama ne usude se činiti ono što je postala hrvatska praksa. Njihovo širenje u doslovnom smislu plaćaju hrvatski građani, jer su cijene iste robe više nego u drugim državama, gdje je dovoljna usporedbe između identičnih lanaca u Hrvatskoj i Sloveniji.
Nije razlog hrvatske skupoće samo u višem PDV-u, već i u maržama koje se formiraju sukladno potrebama za željenom razinom profita. Strani lanci, ali i oni domaći, koji nisu nimalo korektniji i također skrivaju iza takve prakse, ne smatraju da bi trebali imati suodgovornost za stabilnost hrvatskog tržišta, iako je to i njihov dugoročni poslovni interes. Ako domaći proizvođači hrane ne pristaju na nametnute marže, koji neki nazivaju i ‘deranjem kože’, uklanjaju ih s polica i dopremaju iz inozemstva svoje trgovačke marke. Time sustavno oslabljuju i domaću industriju. Vlada sve to nemoćno gleda, ne odričući se ni dosadašnje snishodljivosti prema kompanijama iz moćnih zapadnih zemalja.
Upravo je slučaj vezan uz Podravku potvrdio da su u trgovačkom segmentu pogubljeni svi konci. Kaufland je bez krzmanja postavio ucjenjivačke uvjete, koje koprivnička kompanija u cilju održivosti vlastitog poslovanja nije mogla prihvatiti. Njemački ju je lanac odmah izbacio s polica, iako u javnost šalje poruku da pregovori i dalje traju, a na Podravkino je mjesto stavio robu iz drugih zemalja. Time je i ostalim hrvatskim proizvođačima pokazao tko je pravi gazda u državi u kojoj premijer istodobno gomila velebne uspjehe. Može se pretpostaviti da će se na isti način postavljati i ostali lanci, ponižavajući i osiromašujući hrvatske proizvođače.
Što je u takvoj situaciji moguće učiniti? Utjecaj Martine Dalić, predsjednice Uprave Podravke, u Banskim dvorima je toliki da se može očekivati da i državna administracija upozori Kaufland i ostale lance o neprihvatljivosti takve poslovne politike. Pitanje je, međutim, hoće li to imati ikakvog utjecaja na bahato ponašanje moćnog njemačkog lanca, tim više što isti vlasnik posjeduje i Lidl, tako da bi Hrvatskoj mogao objaviti svojevrsni trgovački rat. A o scenariju u kojem bi i ostali lanci pritisnuli hrvatske proizvođače bolje i da ne govorimo.
Hrvatskim građanima, pogotovo Koprivničancima, ostaje jedina legitimna mjera kojim će pokazati da se mire s takvim ‘kolonijalnim’ pristupom. Kako su i umirovljeničke udruge ovih dana sugerirale, trebalo bi u što većoj mjeri bojkotirati Kauflandove trgovine. U Koprivnici je trgovačka konkurencija takva da bi to bilo moguće. Cijene su svuda slične i to ne bi bilo na štetu domaćih kupaca. Nekorektnim lancima treba pokazati da smo svjesno što slabljenje Podravkine trgovačke pozicije znači za grad, regiju i državu u cjelini.
Upravo je dosadašnje pretjerana pasivnost hrvatskih potrošača i uvjerile Kaufland i ostale trgovce da se mogu ponašati sve agresivnije i bezobzirnije. Zasigurno vjeruju da će i u ovom slučaju pobijediti. Pokažimo im, stoga, da nismo letargične ‘ovce za šišanje’. Nezainteresiranost za sudbinu vlastitog gospodarstva mogla bi nam se gadno obiti o glavu.
