Premijer Andrej Plenković ostat će zapamćen u povijesti neovisne Hrvatske kao politički dužnosnik koji je najviše učinio na rušenju ili redefiniciji temeljnih postulata demokratskog društva. Ako bi se gledali i njegovi pokušaji koji se iz nekog razloga nisu mogli ostvariti, onda bi takva ocjena bila i radikalnija. Hrvatsko je društvo danas korumpiranije te netolerancijom i mržnjom zatrovanije nego proteklih desetljeća, točnije od okončanja Domovinskog rata. Kriminal, klijentelizam i nepotizam imaju pokrovitelje u najvišim državnim strukturama i moćnim javnim tvrtkama.
Takva spoznaja u široj javnosti izaziva malodušje jer se doima da se stanje ne može mijenjati. HDZ-ovi kadrovi, sljedbenici Plenkovićeve doktrine da održanje vlasti opravdava svaki vid nemoralnosti, okupirali su sve važnije institucije i onemogućavaju kvalitativne promjene. Pojedine kvazibraniteljske i desničarske skupine, kao i Katolička crkva, dobili su nove privilegije. Lokalna vlast koju drži vladajuća stranka ili njihovi koalicijski partneri dobiva velike investicije, dok se oporbenim sredinama, kao što ona podravsko-prigorska, udjeljuju mrvice i bajke kako će do kraja desetljeće sigurno biti puno bolje. Mučna priča oko imenovanja novog državnog odvjetnika, osobnog prijatelja junaka raznih crnokronikašnih afera, potvrđuje u kojoj mjeri HDZ-ova vrhuška prezire javnost i garantira da će kompromitirana elita do daljnjeg ostati nekažnjena.
Notorna je činjenica da u problematičnoj pravnoj državi kakva je Hrvatska javnost nikad ne bi saznala za niz afera i kriminalnih radnji dužnosnika iz državnog i stranačkog vrha. Tajnost postupka mnogima bi omogućila da se izvuku od odgovornosti
Opet se nameće usporedba s premijerskim mandatom Ive Sanadera, danas već zatvorskog veterana, jedinog političara koji je zbog korupcionaštva ozbiljno kažnjen. Neoprostivo je ono što je činio u svojem nedovršenom mandatu, pogotovo vezano uz predaju Mađarima upravljačkih prava u INA-i, ali društvena klima tada nije bila zatrovana kao u aktualnom Plenkovićevom mandatu. Sanader je, kako je i presuđeno, stjecao osobno bogatstvo i punio crne HDZ-ove fondove, ali je pred javnošću i Bruxellesom uspješno glumio proeuropskog političara, javno se suprotstavljajući nacionalnoj i vjerskoj netoleranciji i ksenofobiji. Ekstremistima su tada bila podrezana krila. Sada tome nije tako, jer je Plenkovićevo promišljanje da je i taj društveni talog potencijalno HDZ-ovo biračko tijelo, u najmanju ruku strastveni protivnik svih lijevih i liberalnih građanskih opcija, nerijetko spreman i na fizičko nasilje.
U takvoj situaciji ohrabruje ovotjedni izlazak pred Banske dvore, kao potpuno legalni i legitimni način iskazivanja nezadovoljstva, hrvatskih novinara, predvođenih njihovom krovnom organizacijom. Povod je bila podvala vezana uz izmjene kaznenog zakona. Javnost je, naime, bila usredotočena na strože kazne i popratne mjere za sve oblike obiteljskog nasilja, uključujući i uvođenje femicida, što je pohvalni potez za društvo koje je trajno opterećeno patrijarhalnim odnosima.
No, to je bio samo poželjni okvir da bi u pozadini ostalo uvođenje kazni, uključujući i zatvorske, za otkrivanje detalja iz istraga osumnjičenih za kriminalne i koruptivne radnje. Isprva se time prijetilo ne samo osobama koje su u postupak uključene po tužiteljskim ili braniteljskim ulogama, već i novinarima koji bi objavili inkriminirajuće detalje. Kad se uvidjelo da to neće proći bez burnih reakcija javnosti, resorno je ministarstvo iz prijedloga izmjena isključilo izravno kažnjavanje novinara. A kad su se novinari pojavili na masovnom protestnom skupu na Gornjem gradu, dodana je još jedna kozmetička promjena. Konkretnije rečeno, uključena je formulacija da ne neće kazneno goniti ni ostali sudionici istraga ako je se pokaže da su objave tih slučajeva u javnom interesu.
Novinari su zakonsku podvalu na vrijeme prepoznali i premijeru poručili da ipak neće biti „urednik svih hrvatskim medija“, što kao namjeru dosad nije uspio sakriti
Novinare i pravne stručnjake razgnjevilo je to poigravanje formulacijama vezanih uz medije i „zviždače“, a posebno potonje spominjanje javnog interesa. Nema dileme da je sve to slatkorječiva obmana Plenkovićeva kabineta. Kao prvo i osnovno, notorna je činjenica da u problematičnoj pravnoj državi kakva je Hrvatska javnost nikad ne bi saznala za niz afera i kriminalnih radnji dužnosnika iz državnog i stranačkog vrha. Tajnost postupka mnogima bi omogućila da se izvuku od odgovornosti, tim više što većina kaznenih postupaka, poznato je, pada na sudovima. Plenković bi, dakle, u takvim okolnostima puno lakše manipulirao informacijama i stvarao dojam o uspješnosti svoga kabineta.
Kad je riječ o tome da se novinari neće progoniti za curenje informacija u takvim slučajevima, kao i da neće odgovarati ni „zviždači“ ukoliko je objavljeni detalji u javnom interesu, jasno je da tu riječ o svjesnoj obmani. Novinari i „zviždači“ bili bi pod istražnim mjerama, koje uključuju privođenja te pretragu mobitela i laptopa, možda i osobnih i poslovnih prostora, tako dugo dok se sud ne bi očitovao o javnom interesu. Prema dosadašnjem iskustvu, moglo bi to trajati mjesecima, ponekad i godinama, a poznata je i neujednačena praksa sudova u ocjeni potrebe za objavom podataka. Bilo bi, stoga, brojnih kontroverzi i skandaloznih rješenja. Sigurno je tek da bi u tom slučaju Vladu, ministarstva, državne institucije i javne tvrtke pratilo puno manje neugodnih afera, nerijetko teških na desetine i stotine milijuna eura. Plenković i njegovi ministri puno bi mirnije spavali, a korupcionaška bi se hobotnica i nadalje širila.
Novinari su zakonsku podvalu na vrijeme prepoznali i premijeru poručili da ipak neće biti „urednik svih hrvatskim medija“, što kao namjeru dosad nije uspio sakriti. Neizvjesno je kako će sve to završiti, ali je bitno da politički sponzorirani kriminal neće imati prešutnu potporu većine hrvatskih medija. O hrvatskim novinarima kruže svakakve priče, dijelom i vrlo neugodne zbog korupcionaških postupaka vlasnika pojedinih medija, poput nedavne „afere Mreža“, pa je zato još važnije da su nedvojbeno na strani pravde i javnog interesa. Bez slobodnih medija bitka protiv nemoralne vlasti ne može biti dobivena.
