Podravski je kraj bogat raznim skrivenim zanimljivostima pa oni koji samo malo odmaknu od gradskih središta često nabasaju na poslove i običaje stare stotinu i više godina.
Jedan od takvih običaja i poslova je i domaća proizvodnja drvenog ugljena koja je karakteristična za šumovito područje Rasinje i okolice, a o čemu i danas svjedoče brojne stare i zapuštene peći za ugljen, takozvane ‘vuglenice’.
Tri se takve ugljenice nalaze i na ‘starini’ Samira Susaka između Vrhovca i sela Domaji koji je jedan od rijetkih na ovom području s registriranim obrtom za proizvodnju drvenog ugljena. Samir danas mahom radi sam uz tek povremenu pomoć supruge, a proces proizvodnje ugljena isti je kao i prije stotinjak godina. Donekle se modernizirao tek materijal od kojih su peći izgrađene i mehanizacija kojom se doprema drvo.
Posao koji ne staje
– Ovo je starinski način proizvodnje drvenog ugljena, tako se nekada radilo, ali bilo je još i teže jer su peći bile zemljane za razliku od ovih koje su nešto jednostavnije i sigurnije, napravljene od starinske cigle i žbuke. Ovdje su tri peći stare desetak godina od kojih će jedna izdržati još ovu sezonu. Stalno ih je potrebno obnavljati jer zbog vrućine pucaju, a izdrže onoliko koliko ih se pazi – pojašnjava Samir.
Njega smo smo zatekli pri poslu koji, kaže, nikada ne staje.
– Peći se moraju obilaziti, inače bi sve izgorjelo, proces se mora stalno kontrolirati. Nakon što dobijemo ugljen, peći se zatvaraju, a onda treba i do pet dana da se ohlade. Ljudi su ih nekad polijevali vodom, no ja ih ostavljam da se ohlade prirodno – kaže Samir.
Objašnjava kako je proces dobivanja ugljena zapravo potpuno prirodan, potrebno je samo drvo, peć i vatra.
– Proces je zapravo jednostavan. Skupe se drva koja se onda u peć tovare kroz vrata odozdo, a potom i kroz otvor na vrhu peći. Iako se nekad peć manje ‘hranila’, danas je cilj nahraniti ju što više da se i dobije što više ugljena. Drvo onda gori od pet pa čak i do deset dana, ovisno o vremenskim i drugim uvjetima – pojašnjava.
Peći hrani miješanim drvetom, a temperatura gorenja mora doseći i do tristotinjak Celzijevih stupnjeva, ali bez kisika. Tijekom procesa peći se moraju dohranjivati, a na jednu se sveukupno potroši od 10 do 15 metara drva. Ugljena nikad ne dobije isto, a peći se moraju kontrolirati i dan i noć, svakih tri do četiri sata.
Samir najviše drvenog ugljena prodaje zagrebačkim restoranima, a pakira ga u papirnate vreće od kilogram i sam doprema kupcima. Ovakav je ugljen na cijeni jer je proces prirodan, a posao težak. Sve radi sam pa ne može proizvesti koliko bi i mogao prodati jer potražnje ima. Prije su mu u poslu pomagala braća pa su ugljen proizvodili i za veće trgovačke lance, no proizvodnja je danas smanjena na pola jer su sva tri brata otišla u Njemačku.
– S braćom je bilo lakše, uvijek je netko mogao pomoći u pripremanju materijala i hranjenju peći ili pripaziti da proces ide kako treba. Ovako se to teško fizički izdrži, ići sam po materijal, pripremiti ga, nahraniti i paziti peći, sve spakirati i odvesti kupcima… I ja sam često na vagi – otići ili ostati, pronaći neki posao koji ima radno vrijeme, umjesto da sam uvijek prljav i oko peći, ali volim to, bavim se ovime odmalena jer je ovaj kraj poznat po ugljenicama – priznaje Samir koji je prije nekoliko godina i otišao u Njemačku, ali se vratio.
Ni interesa, ni poticaja
Mlađe naraštaje, kaže, ovakav posao ne zanima, no veći je problem što je mladih u ovome kraju sve manje, sela su prazna pa i nema tko pomoći.
– Ljudi sve više odlaze. Evo, na ovom ovdje području je ostalo tek nekoliko obitelji, sela su pusta. Ovdje malo dalje je ostao jedan poljoprivrednik i još koja obitelj, ali to je to – iskren je Samir.
Osim mladih, nema ni poticaja.
– Za ovaj posao nema niti kune poticaja, to je prilično žalosno. Surađivali smo s Turističkom zajednicom i Renesansnim festivalom, ali to je to. Kada bi u ovoj zemlji bilo više pameti, bili bismo bolji od Švicarske. Nažalost, slabo koristimo svoje prirodne i ostale potencijale, a vani se ništa ne može posaditi bez navodnjavanja i još koječega… Mi ovdje imamo sve, a nemamo ništa – zaključuje.
FOTO: IVAN BRKIĆ
