Već tjednima pratimo agoniju četiri hrvatska bračna para kojima se sudi u dalekoj Zambiji. Jedna je od tih osoba i Koprivničanka, koju dio građana osobno poznaje, a još je širi krug godinama bio upoznat s njenim aktivizmom vezanim uz zaštitu životinja. Veliko je pitanje kako će aktualna pravosudna drama biti okončana, s obzirom na to da su u zračnoj luci uhićeni i ponovno vraćeni na sud. Tu su, kako se čini, osumnjičeni za teško kazneno djelo. Riječ je o navodnom ‘trgovanju djecom’, što zvuči doista zastrašujuće, a u međuvremenu je potvrđeno da je slučaj preuzeo viši zambijski sud.
Pravosudna je teorija i praksa te afričke zemlje poprilična nepoznanica, za naše poimanje pravde i vrlo rigorozna. Ne toleriraju se, naime, neki segmenti ljudskih prava karakterističnih za razvijene zemlje, samim tim i za Europsku uniju. Zambija nije ni potpisnik međunarodnih konvencija koje to reguliraju. Zato se u hrvatskoj javnosti pojavljuju i kalkulacije da bi u presudi mogle biti sadržane i dvocifrene zatvorske kazne. Ako se zna kakvi su uvjeti izdržavanja kazni u zambijskom zatvorskom sustavu, što je povezano i s iznimno nepovoljnim ekvatorijalnim klimatskim uvjetima, ostvarenje takvih prognoza za spomenute bi hrvatske građane zasigurno imalo tragične posljedice.
Zabrinjava i sve prisutnija pretpostavka da su zambijske vlasti baš na slučaju uhićenih hrvatskih građana pokušale ‘trenirati strogoću’, s obzirom na to da se ne znaju nositi s dugogodišnjim problemom posvajanja socijalno ugrožene djece, i to iz susjedne građanskim ratom zahvaćene Demokratske Republike Kongo. Poznato je da potencijalni posvojitelji dolaze iz cijeloga svijeta, a četiri hrvatska para imala su ogromni peh da su izabrani za dokazivanje teze kako se to više neće tolerirati.
Prava je istina da je tu riječ o bračnim parovima koji su u vlastitoj zemlji zbog administrativnih apsurda i beskrajnih procedura izgubili nadu u posvajanje djece. Njihove su namjere neprijeporno pozitivne, jer djeci koja žive u krajnjem siromaštvu nude sigurnost te nadu u budućnost. Posvojena djeca time ne bi gubila vezu s biološkim roditeljima, zbog čega otpadaju sve sumnje u bilo kakve nečasne radnje. Jedini je u svemu tome objektivni problem što su hrvatske socijalne službe i pravosudni aparat neusklađeni i tromi, ujedno i neupućeni u procedure u drugim zemljama, dovodeći time posvojitelje do neočekivanih zapleta. Spomenuta četiri bračna para tome zasigurno nisu kriva, već su najveće žrtve neučinkovitog sustava.
Možda u Zambiji ipak nije bila riječ o sindromu krivih osoba u krivo vrijeme na krivom mjestu. Sve je više indicija da su zlosretna događanja vezana uz osmero uhićenika osmišljena u Hrvatskoj i da zapravo služe unutarnjopolitičkim i svjetonazorskim razračunavanjima. Izvjesno je da su zambijske vlasti iz anonimnih hrvatskih krugova dobivale ‘drukerske’ informacije da su ta četiri bračna para doputovala s namjerom da doista trguju djecom, dakle, da ih naknadno prodaju onima koji su to spremni masno platiti. Drugim riječima, da su oni stvarno ‘trgovci djecom’, što je i u kriminalnim krugovima samo moralno dno. Na zambijske su adrese upućivane i informacije da je jedna od tih osoba i transrodna, što je tu jedna od najtežih mogućih optužbi, a povezana s trgovanjem djecom može rezultirati i smrtnom kaznom.
Iako se Ivan Pernar, bivši saborski zastupnik i višestruko dokazani politički ekshibicionist, pohvalio kako osobno dostavlja kompromitirajuće podatke zambijskim vlastima, hrvatska je priča mnogo mračnija. Pernarovu su infantilnost i fanatizam, vidljivu i u činjenici da je otkrio kako mu je netko platio let i boravak u toj afričkoj državi, iskoristili desni populisti i ultranacionalisti u svojem sve očiglednijem i bezobzirnijem uličnom jurišu na ograničavanje dosegnute hrvatske razine ljudskih prava. Takvi se pokušavaju sakriti iza konzervativnog krila Katoličke crkve, a otvoreno propagiraju svaki oblik ksenofobije te nacionalno, vjerski, rasno i rodno motiviranu netoleranciju i mržnju. Nije pretjerano ustvrditi da su oni, kao i u drugim zemljama, sve očitiji katolički pandan talibanskom poimanju islama. S njima se sve češće natječu i u negaciji ženskih prava, ali i tretiranju gej populacije, makar se tome i papa Franjo otvoreno suprotstavlja, kao opasnih bolesnika.
Njima je puno prihvatljivije da Hrvatska, koja je odavno prešla rub demografske katastrofe, odumire ‘bijela’, nego da u njoj rastu i deklariraju se tako oni koji su druge boje kože. U tome su im mali Kongoanci ponajbolji primjer onoga što na ‘svetom hrvatskom tlu’, kažu, ne treba rasti. Jednako tako gledaju na Filipince, Nepalce, Turke, Sirijce i sve one koji su u Hrvatsku došli raditi ono što sami Hrvati ne žele, jer će vjerojatno tu zasnovati i svoju obitelj. Sutra će na red za iskazivanje manje vrijednosti zacijelo doći i Ukrajinci, za koje će se također ustvrditi da imaju problema sa svojim krvnim zrncima.
Upravo je zato krajnji čas da hrvatska vlast, unatoč svog oportunizma i zatvaranja očiju pred nacionalnim i vjerskim radikalizmom, izvuče svoju nojevsku glavu iz pijeska i da puno aktivnije pripomogne liberalnoj javnosti u obrani temeljnih ljudskih i manjinskih prava. Razlog tome leži i u spoznaji da u Hrvatskoj u posvojiteljskim obiteljima godinama unazad sretno živi više od 130 kongoanske djece. Ona su navedenom kampanjom netolerancije i iskrivljavanja posvojiteljskih namjera neprihvatljivo pretvorena u ‘robu’ kojom se navodno trgovalo. Poneki ih doživljavaju kao hrvatsku varijantu mučnih priča o robovima na američkom jugu.
I minimum je ljudskosti dovoljan da bi se shvatilo u kojoj su mjeri takve konstrukcije nečasne i nehumane. U Zambiji se danas vodi pravna i civilizacijska bitka koja zapravo odlučuje u kakvo se društvo Hrvatska oblikuje. U tome ne možemo biti letargični i neutralni.
