Došli smo do kraja još jedne kontroverzne te događanjima, šokovima i aferama prepunjene godine. U Hrvatskoj je gotovo svaka takva. Tek u zemljama poput Hrvatske možete shvatiti kako je to divno, predivno dapače, kad za neku državu kažu da je „usporena i dosadna“. Hoće li to Hrvatska ikada biti?! Bojim se da to u svom životnom vijeku neću spoznati, kao ni većina onih koji o tome sanjaju.
Ako bi slušali vladajuće, a uvijek u biračkom tijelu ima dovoljno naivaca koji ne razlikuju promidžbu od realnosti, 2023. je bila fenomenalna i neponovljiva, pravo čudo od godine. Uspjesi su se gomilali, teško ih je i pobrojati. Svi su nam, kažu, zavidni na onome što čine za našu dobrobit. Premijer, kronično i nepopravljivo opsjednut svojim vrlinama prepunjenim likom i djelom, zbog stalnog nabrajanja svih tih čudesa ne stigne odgovarati na brojna pitanja oporbenih zastupnika i novinara. Sigurno bi želio, prava je to ljudina, no silni uspjesi ponekad iscrpljuju i njegove kapacitete. Ne bi se reklo, ali i on je, budite obzirni, samo čovjek.
Zato nam je više nego razumljivo zašto se njegove kolege iz onih već spomenutih dosadnih zemalja ne trude biti toliko opširni i uspješni. Nije to baš fer prema tamošnjim građanima, koji su prisiljeni u procjeni njihove vladavine koristiti vlastite mozgove. A zna se kako je narod nepouzdan i povodljiv. Srećom, u Hrvatskoj za takvo trošenje ionako skromnih intelektualnih potencijala nema nikakve potrebe. Valjda Plenković zna puno bolje kako im je. Sigurno i nemjerljivo bolje nego što zaslužujemo.
Plenković u svakodnevnom nabrajanju svih tih ovogodišnjih grandioznih uspjeha, što uporno ponavlja i njegova ministarsko-zastupnička pačja škola, uvijek počinje s istodobnim ulaskom u eurozonu i Schengen, što u pogledu usklađenih termina nikad nikome nije uspjelo. Kako i bi, kad majka rijetko rađa takvog lidera i vizionara koji je to uskladio i poklonio svom napaćenom narodu.
U nabrajanju slijedi njegova titanska borba za bolji društveni standard. Eto, popisali su u trgovinama sve cijene i izložili ih očima javnosti. Čemu da kupci kvare svoje oči zagledavanje mi papiriće s cijenama, lukavo smještenim blizu poda, kad je resorno ministarstvo angažiralo popisivače koji su to stavili na Vladine internetske stranice. Zatim su odabrali nekoliko desetaka artikala kojima su ograničili cijene, nerijetko i na višoj razini od onih koje su se nalazile u pojedinim trgovačkim lancima. Jest da takve robe u pravilu nama na policama, ali na kupcima je da budu uporni u traženju u konkurentskim trgovinama. Iznimnu su hrabrost pokazali i javnim prozivanjem nesuradljivih trgovačkih lanaca: No, no, gledamo mi vas! Poslovođe im se još uvijek tresu od straha.
Popisivanje cijena je vladajuće toliko energetski osiromašilo da im je pred kraj one megagodine promaklo kako su zločesti trgovci i jedna tako bezobzirni proizvođači i dobavljači opet u nekoliko navrata dizali cijene istih proizvoda, a dosta toga najavljuju i za naredno razdoblje. Po tom smo rastu pri vrhu europske ljestvice, ali bez Vladinog energičnog upliva, zar ste sumnjali, sve bi bilo puno, dramatično nepovoljnije. Ma, stat će ta zahuktala inflacija sama po sebi! Pametniji, dakle inflacija, uvijek popušta.
Vrhunac premijerovih euforičnih izljeva vezan je, ipak, uz vrtoglavi rast hrvatskih plaća i mirovina. Tu je dao ono najbolje od sebe samog. Višestruko je to povećanje, tako da postoci, obično dvocifreni, padaju k’o od šale. Ne zna se kome je bolje, zaposlenicima ili penzićima, javnom ili privatnom sektoru. Sve je to toliko podiglo entuzijazam u gospodarstvu, institucijama i službama da su jutarnji odlasci na posao usporedivo jedino s novovalnim hitom Idola ‘Maljčiki’ u kroatiziranoj verziji: Plamene zore bude me iz sna / Fabrička jutra, dim iz dimnjaka… Drugovi moji, radni, veseli / Pobjede nove nosit ćemo mi!
Premijeru je u toj pobjedničkoj atmosferi sasvim slučajno promaklo da su hrana i piće, industrijska roba, najrazličitije usluge, nekretnine, najamnine i još jako puno toga porasli više od rasta prihoda prosječnog Hrvata. Zato smo se još malo spustili na listi standarda građana Europske unije. No, to su samo sirove statistike. Kad premijer kaže da nam je bolje, onda u to ne treba sumnjati. I biti čangrizav. Uostalom, samo tri i pol godine nakon zagrebačkog i banovinskog potresa uspjela je obnova nekoliko desetaka stambenih objekata, čak i nekoliko zgrada i povijesnih znamenitosti. Uspjesi se naprosto gomilaju.
Bilo je, doduše, u tekućoj godini i ponešto afera i skandala. No, premudri premijer uvijek s pravom naglašava da se za dobrim konjem uvijek praši. Kako je u Hrvatskoj osjetno više kadrovskih konjina nego rasnih konja, broj smijenjenih ministara dosegnuo je hvalevrijednih 30, ali i to je, po Plenkoviću, dokaz kako za našu dobrobit stalno treba pronalaziti i one bolje od najboljih. Mi to zaslužujemo. Jedini je to razlog učestalih promjena u ministarstvima i javnom poduzećima, a ne tlapnje o nekakvoj fluidnoj korupciji.
Blistava je, sve u svemu, bila odlazeća godina. Filtrirani pogled iz Banskih dvora u to nas je nepokolebljivo uvjerio. Možda ćemo, kad se uvjerimo što nam tek slijedi, još i plakati za njom. Naposljetku, tko će nakon tog podužeg popisa neviđenih uzleta povjerovati jalnoj oporbe i zlonamjernim medijima da Hrvatska i dalje sve dublje gospodarski tone, da su kriminal, korupcija i klijentelizam dosegli neslućene visine, da se nastavlja egzodus mlade i školovane radne snage te da se hrvatskim građanima u socijalnom smislu sve teže nositi s takvim uspjesima?!