Za nekoga poput mene koji ove godine slavi 30 godina postojanja baš kao i Šareni Dućan, ta su dva pojma nerazdvojiva. Postojati za mene znači postojati istovremeno s Koprivnicom u kojoj pak oduvijek postoji i Šareni dućan, a koji je za mnoge Koprivničance sasvim sigurno mnogo više od trgovine mješovite robe i male knjižare književnika marginalaca – to je generacijska i formativna stvar, pitanje identifikacije i raspoznavanja, ali i pitanje ponosa jer Šareni Dućan u ovih je 30 godina postigao kultni status kao izdavač koji ispred profita bira kvalitetu, a ispred masovne popularnosti pak, pop kulturu i kakvog u Hrvatskoj nećete naći, ma koliko se potrudili. Krunoslav Jajetić, uz Sašu Husnjaka, suvlasnik je i pokretač Šarenog Dućana i, iako se naočigled udaljio od svoje naftaške struke, u njemu ipak ima nečeg upravo naftaškog – to je poriv za kopanjem nepreglednog i nepresušnog bunara popularne kulture, kolekcionarskim očuvanjem predmeta alternativne kulture od baštinske vrijednosti i ljubav prema sasvim drugoj vrsti nafte – vinilima.
Odmah na početku moram pitati nešto što se nameće samo po sebi – bi li se bavio ovim poslom da nije bilo glazbe? Prve knjige u izdanju Šarenog dućana bile su vezane upravo za glazbu.
Da, povezano je s glazbom. Prvo smo objavili zbirku pjesama Nicka Cave ‘King Ink’ 1997. godine, a dućan smo otvorili još 1993. godine i imali smo knjige jer sam ja oduvijek htio da to bude knjižara.
To tada još nisu bile knjige u vašem izdanju.
Ne, imali smo tuđe knjige, a u početku smo imali i ploče. Kasnije su se one gasile, a krenuli su CD-ovi, ali ja sam se i prije bavio izdavanjem ploča, bio sam urednik LOKA-a i Poleta pa sam već shvatio neke odnose u izdavaštvu.
Uostalom, već na samom početku je tu bila glazba, intervjuirao si Haustor za lokalni list.
To mi je bio prvi intervju. U to vrijeme još nije izašao singl ‘Moja prva ljubav’, ali smo ga od njih dobili na traci i puštali u emisiji ‘Vruća juha’. U vrijeme kad sam ih intervjuirao još nisu bili poznati, a prepoznao sam njihov potencijal i čudilo me da nitko o njima piše jer se odmah vidjelo da su dobri i da tu nečega ima. To se vidi ako si u tim vodama. Na primjer, dugo sam trenirao košarku i ako ti bacim loptu, odmah vidim jesi li ikad igrao košarku ili ne.
Vratimo se načas još na to prvo izdanje, zbirku pjesama Nicka Cavea. To ste objavili ususret njegovom koncertu u Zagrebu?
To smo izdali u suradnji sa Zagrebačkom nakladom, znao sam ih otprije i dogovorili smo se da nešto probamo zajedno. Da, to je bilo ususret Caveovom koncertu u Zagrebu. Zapravo smo time napravili malo izdavačko čudo jer smo prava otkupili samo mjesec dana prije koncerta i svi su rekli da je nemoguće u tako kratkom roku pripremiti i izdati knjigu. Otkačeni Raos je to preveo za petnaest dana, a to se radi mjesecima. Romano Baričević Đegi je naslikao naslovnicu i sve je bilo do koncerta na kojem smo knjigu prodavali. Sve to skupa je nevjerojatno brzo, čak i kad na to gledam danas s puno više iskustva.
U prvo vrijeme se i nastavilo u tom tonu knjiga s glazbenom poveznicom.
Sljedeće godine je bio koncert Rolling Stonesa, u vrijeme kada nije baš bilo literature o rock glazbi. Sinulo mi je da tu ljubav prema rock glazbi, izdavaštvu i knjigama povežem, a tražeći neku biografiju palo mi je na pamet da i mi ovdje imamo ljude koji o tome nešto znaju pa sam se sjetio Hrvoja Horvata kojeg sam znao još od studentskih dana prodavanja i razmjenjivanja ploča na Cvjetnom trgu u Zagrebu. Pitao sam ga za suradnju, a on se pak udružio s Glavanom i zajedno su napisali njihovu biografiju. Nakon toga smo izdali ‘Rum Punč’ jer je tada izašao Tarantinov novi film ‘Jackie Brown’ sniman baš po toj knjizi Elmorea Leonarda. Sve je to bilo povezano s rock glaznom i pop kulturom.
Kako je došlo do pomaka, do izdavanja književnosti?
Zbog nekih mojih afiniteta prema književnosti, iako sam naftaš i nisam studirao ništa od ovoga čime se bavim, ali sam uvijek čitao. U ono vrijeme smo čitali Bukowskog, Kerouaca…
To su sve svojevrsni marginalci.
Pa i rock je isto, uvijek smo umjesto mainstreama birali Toma Waitsa.
Šareni dućan zapravo se i profilirao kao mjesto ‘umjetničkih marginalaca’, mjesto za ljude koje zanima pop kultura.
Da, a kasnije smo to proširili i na neke klasike, knjige koje se traže, a nema ih, ali i lektiru jer se to uvijek dobro prodaje… Išli smo i ‘komercijalnije’, ali nikad do kraja, nikad self-help i totalno komercijalno.
Osim knjiga, legendarna su i neka izdanja društvenih igara. Zašto izdavati društvene igre?
To je bilo najviše iz trgovačko-poduzetničkih razloga. Ima perioda u dućanu kad nitko ne uđe unutra. U jednom nas je trenutku bilo čak deset zaposlenih i trebalo je osigurati plaće. Ideja je bila, ‘okej, ako nema kupaca, idemo slagati Jamb, Monopoly…’ Toga u to vrijeme nije bilo na tržištu pa je promet bio dobar i to nam je trebalo jer smo imali zaposlene ljude…
Šareni dućan ove godine slavi 30 godina postojanja. To je generacijsko mjesto, a za ljude poput mene postoji koliko i ja. Jesu li se generacije u ovih nekoliko desetljeća promijenile? Pada li interes za pop kulturu? Čini mi se da je nekada to bilo nekako važnije.
Možda i je, možda si u pravu. Mojoj generaciji je bilo još važnije, nama su rock glazba, strip i film bili najvažniji. Danas je veća ponuda sadržaja, tu je internet, igre…
Spomenuo si strip, ima li još strip izdanja osim Reisera?
Izdavali smo Maurovića i Hobbita.
Je li itko drugi ikad u Hrvatskoj izdao Reiserove stripove?
Ne, nije, osim Poleta. Tamo sam i primijetio njegov strip jer smo Polet kupovali zbog stranica o rock glazbi i Reiserovih stripova, to smo prvo čitali u svakom broju Poleta. Još uvijek doma čuvam te stare brojeve baš zbog toga, neki tekstovi o novom albumu Davida Bowiea napisani prije 40 godina danas i nisu baš zanimljivi, a Reiser je uvijek zanimljiv.
Spomenuo si i da je Đegi radio naslovnicu ‘King Inka’. Surađuješ li i danas s domaćim ljudima?
I dalje radim s Koprivničancima, iako nije pravilo. Zapravo sam u početku sve htio napraviti s domaćim ljudima, od štampara do lektorice, prevoditelja… Onda vidiš da netko drugi možda može napraviti bolje ili jeftinije pa te troškovi tjeraju da ideš za tim, a onda se ljudi i sami počnu nuditi.
Za oko mi je zapao mali broj izdanja domaćih autora.
Imamo malo domaćih naslova, Kamova…
To je specifikum.
Dobro, da, ali izdavali smo one knjižice s citatima u ediciji ‘Misli’, s razmišljanjima, kraćim rečenicama o životu i slično… Tu imamo Ujevića, Matoša, Krležu, sad pripremamo i Marinkovića…
Poznat si po tome što oduvijek dokumentiraš koprivničku glazbenu scenu. Zašto ne i domaće književne autore?
Ni inače baš nismo izdavali mlađe, novije pisce, ne samo domaće. Ima više razloga, jedan je taj što to radim sebi po guštu, tako biram naslove. Drugi je taj što sam ja priučeni urednik, radim po filingu, nisam studirao književnost ili novinarstvo, sve radim po osjećaju ‘ovo mi je dobro, ovo mi nije dobro’, a treći je razlog to što moraš raditi detaljno, iščitavati tekst, raditi s autorom, reći ‘skrati ovo, meni se čini da bi ono moglo drugačije’… Nemam vremena za to. Ne mislim isticati da puno radim, ali tu je dućan, raširili smo se, treba naručivati robu, ići kod dobavljača…
Bi li volio da Šareni Dućan može biti samo knjižara?
Možda i bih, ali sad su mi najveći gušt ploče. Kao kolekcionar idem po sajmovima, tražim stare naslove, biram neke rearitete i slično.
Imaš ‘žicu’ za prepoznati čega nema i što je traženo. Iz prve ruke mogu reći da su mnogi zinuli kada sam im rekao da postoji reizdanje ploče grupe Luna.
Tu sam ploču kupio kad je izašla, pisalo se o njoj u Poletu, a naklada je bilo sedamstotinjak komada. Tu ploču imam iz tih vremena, danas mi za nju nude i 300 eura. Kontaktirao sam Tišmu i došli smo do toga da napravimo reizdanje.
Izdali ste i Električni Orgazam, Haustor…
I grupu La Strada, to je isto bila njegova grupa. Razgovarao sam i tome da izdamo Dobri Isak, manje poznati bend iz Niša. Sve je to prvenstveno kolekcionarski moment.
Je li te iznenadio povratak vinila, povratak ploča?
Iskreno, je. Kod mene su uvijek bile, ali vremena se mijenjaju, danas je sve dostupno, možeš čuti što god želiš jednim klikom miša ili palca. Taj povratak pločama možda je i neki poriv da se vrijeme koje prebrzo ide na neki način malo i zaustavi. Osim toga, većina se slaže da je zvuk ploče bolji od digitalnog, a i to je predmet koji držiš u rukama, to ima kolekcionarsku vrijednost.
Oduvijek si kolekcionarski nastrojen?
Jesam, skupljao sam sličice ‘Životinjskog carstva’, kasnije i stripove, redovno smo kupovali časopis Panorama i Strip Art, strip sam baš jako volio. Pod klupama smo u osnovnoj školi čitali Maurovića ili ‘Čeličnu pandžu’, a danas skrolaju po TikToku.
Kako je došlo do ideje za izdavanjem prve KC Rock kompilacije 1982. godine?
To je došlo spontano. Mislim da sam negdje pročitao da je netko u Kikindi ili negdje napravio nešto slično, nisam se ja prvi toga domislio, ali impuls je bio ‘gle ovo, pa mogli bi i mi napraviti tako nešto’.
Pretpostavljam da u to vrijeme nisi mislio da će to izdanje postati legendarno.
Pa ne znam ni je li sad.
Donekle sigurno je.
Drago mi je ako je, ali takvo izdanje je u bivšoj državi bilo rijetko. Ne znam postoji li još koje slično, vjerojatno postoji…
Između kompilacije KC Rock ’82 i ’83 je ‘rupa’ od 15 godina, a između izdanja KC Rock ’98 i recentne kompilacije čak 25. Zašto?
Ne znam zašto, vjerojatno isto spontano, možda me je samo netko trebao malo potaknuti. Ideja za KC Rock ’22 mi je došla kad sam vidio što se sve piše današnjim koprivničkim izvođačima. Ja sam uvijek tu, samo mi treba netko da me malo pogurne.
Moram te pitati i nešto što mene stalno pitaju. Kako objasniti koprivnički kontinuitet alternativne kulture i scene? Zašto je Koprivnica tu jaka već pola stoljeća, a neka druga manja mjesta nisu?
To bi ti bolje trebao znati jer više živiš u tom okruženju.
Ovih godina, ali ti si u istom okruženju živio onih godina.
Ja mogu reći kako je bilo osamdesetih. Bilo je kao i u cijeloj bivšoj državi, najednom su nakon punka svi počeli svirati, jednostavno je atmosfera bila takva pa je i Koprivnica izašla za tim.
Dobro, ali drugi svejedno nisu, a Koprivnica jest.
Neću si umišljati da je možda i moja ekipa koja je tada bila aktivna to malo potaknula jer mi smo u to vrijeme organizirali nastupe… Organizirali smo svirke Fakina i Korisnih Životinja pa je došao Pertinax sa željom da i oni sviraju, a mi smo rekli ‘može, nema problema’. U to smo se vrijeme svaki dan družili u Omladinskom domu, to se zvalo Izlok, puštali smo filmove, od Filmoteke sam na ogromnim kolutima naručio Bergmana i drugo, birali smo filmove kojih nije bilo u kinu ili na televiziji, a zanimljivo je. Ako si nekad nešto htio vidjeti ili čuti, morao si ili kupiti ploču i singlicu ili otići u kino ili čekati neku radijsku glazbenu emisiju…
I te su radijske emisije bile drugačije nego što su danas.
Jesu, i ja sam bio glazbeni urednik ‘Vruće juhe’ pa sam s Mladenom Ivančanom imao emisiju… Mislim da se zvala ‘Spektar’ i bila je tematska, jednu je radio on pa onda jednu ja. Sjećam se kad sam nabavio ‘Nevermind’ Sex Pistolsa. ‘Danas ćemo slušati punk’ i onda prašiona.
Šareni Dućan toliko je dugo tu da su se ljudi na njega navikli i ne pada im napamet da to znači i opstati tolike godine. Kako opstati 30 godina?
Prilagođavamo se. Najlakše je, iskreno, bilo u početku. Šareni Dućan zapravo glasi na Sašu Husnjak, ona je vlasnica, a zajedno smo suvlasnici i krenuli smo 1993, a ja sam još do 1997. radio u INA-i pa bi nakon sedam dana na terenu došao doma pa sedam dana radio dućan. U to vrijeme smo bili mi i još nekoliko sličnih dućana i ti dućani su se u međuvremenu ugasili, a mi smo još tu. Onda su došli veliki robni centri pa je bilo još teže jer ako ja uzmem puzzle, imam ih na dva metra, a oni na 22 metra. Teško im je konkurirati i zato smo krenuli u širinu, nema šanse da bi opstali samo s knjigama i pločama.
Kada ste dućan preselili u Martinovku? I u novom kontekstu ste vi tu, a neki drugi više nisu.
Prije petnaestak godina, čini mi se. Jedno smo vrijeme bili i na staroj i na novoj lokaciji, a sad smo samo tu. Održavamo se, nije ludilo od posla, pogotovo ako samo gledaš dućan, zato idemo po sajmovima, knjižnicama, imamo prodaju i iz drugih knjižara…
Koja ideja stoji iza sajma ploča ‘Vinilija’?
Potaknuti interes za gramofonske ploče. I sam idem po drugim sajmovima pa zašto ne bismo i mi imali sajam za koji neki kažu i da je jedan od boljih. Evo, malo je krenulo i u Varaždinu, priča se širi. Krenuli smo ambiciozno, radili smo četiri ‘Vinilije’ godišnje, ali ipak je ovo malo mjesto, dođu prodavači iz raznih gradova pa oni mene gledaju, a ja gledam njih jer nema dovoljno kupaca i zato smo se sad ograničili na dvije ‘Vinilije’ godišnje. Još uvijek to nije ono pravo i zato sam jedno vrijeme ljude nastojao privući s poznatim izvođačima. Došli su Brecelj, Mlinarec, legende glazbe. Njih bi trebalo doći pogledati, ako ništa drugo, iz poštovanja i svejedno dođe petnaestak ljudi, a tu su, u Koprivnici i ulaz je slobodan. I Brecelja više nema. Imaš priliku vidjeti ga u Koprivnici, a ne dođeš jer, ne znam, ‘nemaš vremena’…
Nažalost, ti isti sad više nemaju ni vremena ni Brecelja…
Ne velim da se tome treba klanjati, ali nudi se na tacni, a ne poštuje se pa mi to malo žao. Možda nismo dosta reklamirali pa nisu ljudi znali, a to mi je slaba točka.
Znam, niste na društvenim mrežama, nemate Instagram…
Facebook je loš, Instagram nemamo, web stranica je sad malo bolja…
Ljudi iz poslovnog svijeta često će reći da je marketing prva stvar na koju treba misliti, no čini mi se da je tvoj stav više ‘koga zanima, doći će, naći će, kupit će’.
Otprilike tako nešto, a to nije baš dobro. Čujem ja i vidim da bi to trebalo jače i bolje, ljudi rade poslove preko društvenih mreža, ali ja nisam za to. Mislim da bi trebao nekoga tko bi se baš s time bavio. Evo, recimo, imamo sad tri nove ploče, a ja ih još nisam stavio na stranicu. Koja glupost! A imamo tamo web shop i netko bi ih možda i kupio.
Dobitnik si i nagrade ‘Kiklop’. To također malo tko zna.
Tko zna, zna.
U kojoj si kategoriji nagrađen?
Birali su, između ostalog, i urednika godina pa su mene izabrali. Kako sam ja šašav, nisam išao na dodjelu u Pulu jer sam mislio ‘pa kaj bi ja to dobil’, a bila je i zima…
I nitko nije otišao na dodjelu?
Poslali smo jednog našeg putnika za knjižnice da ide tamo po Istri pa ako slučajno dobijemo nagradu, da ju preuzme. To je možda bilo i malo neozbiljno, ali…
Takav si…
Drago mi je, naravno, ali nije da sam željan priznanja ili ne znam čega, radim svoje i ako ti je dobro, dobro je, a ako nije, idi dalje, neću se nigdje gurati ili nekome nametati. Važno da sam ja zadovoljan s tim što radim, to je velika stvar.
Jesi li zadovoljan?
Prezadovoljan sam. I s time što sam radio i s time kako sam živio. Radio sam ono što sam htio, to je najvažnije u životu. Nisam sad rekao nešto previše pametno, ali ako možeš raditi što voliš i od toga živjeti, onda nema boljega.
To je danas dapače privilegija.
Da, a sjećam se kad sam starcima rekao da ću dati otkaz u INA-i da su mi rekli ‘nisi normalan’ jer to je uvijek bio pojam dobrog posla i dobre plaće i ja sam tamo kao inženjer imao dobru plaću. Ali ja sam oduvijek htio knjižaru i napravio sam knjižaru i ja sam se ispunio. Ljudi danas jedva čekaju da odu na godišnji, pobjegnu od svega. Ja ne, ja hoću raditi to što radim. Misle ‘gle ovu budalu, čudaka’… U stvari, neka i misle ako hoće, svejedno mi je.
