Piše: Saša Kresojević
Iako svi nerijetko pregovaramo s djecom, partnerom, roditeljima, nastavnicima i kolegama, obično to tako ne zovemo. S druge strane, novinski stupci i vijesti na televiziji puni su priča o pregovorima. Stranke pregovaraju o koaliciji i formiranju vlade. Sindikati i vlada pregovaraju o plaćama. Predstavnici zaraćenih strana pregovaraju o primirju…
Kad već sve češće čujemo da se ‘priča engleski’, kako to da se još uvijek o čemu pregovara umjesto prepričava?
Kao prvo, za razliku od ‘pričanja engleskog’, glagol pregovarati većinski pripada formalnome registru. Iako svi nerijetko pregovaramo s djecom, partnerom, roditeljima, nastavnicima i kolegama, obično to tako ne zovemo. S druge strane, novinski stupci i vijesti na televiziji puni su priča o pregovorima. Stranke pregovaraju o koaliciji i formiranju vlade. Sindikati i vlada pregovaraju o plaćama. Predstavnici zaraćenih strana pregovaraju o primirju. Čak i internetski portali, koji ne prezaju od manje formalna jezika (i nemuštih prijevoda s engleskoga), koriste taj oblik svakodnevno. Očito, pritisak uporabe premoćno je na strani statusa quo (baš kao u nekim pregovorima!), pa je za promjenu paradigme potrebna veća inicijativa nego za održavanje postojećega stanja.
Otkada se pregovori pregovaraju?
Nadalje, iako pregovori dolaze od govora, ta je veza tek marginalno prisutna u svijesti govornika, pa oni neće niti osjećati potrebu da usklade uporabu, što uostalom i nije preokupacija govornika, već standardologa. Na nedostatak očite povezanosti ukazuje već i oblik glagola pregovarati, koji nije nastao izravno od govoriti već verbalizacijom imenice pregovori. Tvorbeni sufiks -a ispred infitivnoga -ti oznaka je nesvršenosti, jer bi prefiks pre- ispred glagola, uz željeno značenje premošćivanja (proizašlog iz sugestije odvojenosti, izvorno fizičke, kao u pregradi) vjerojatno bio protumačen i kao oznaka svršenosti (npr. priječiti – prepriječiti), što je valjalo neutralizirati, jer je pregovaranje po prirodi proces.
Valjalo bi možda tvrdnju o ranijoj pojavi imenice pregovori u odnosu na glagol dokazati i zabilježenom uporabom, ali to je već teže. Naime, ne postoje javno dostupni korpusi (odnosno zbirke jezične građe, u pravilu tekstova) hrvatskoga jezika stariji od 19 st., a postojeći se bave suvremenim jezikom i kreću manje-više s hrvatskim narodnim preporodom, kao razdobljem formiranja hrvatskoga standardnog jezika (npr. Hrvatski jezični korpus Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje) ili kasnije. Doduše, još je Viktor Car Emin 1900. u Pustome ognjištu spominjao pregovore, i to u prenesenome značenju: između ‘ljubavi i dužnosti’, što ukazuje na to da je riječ osjetno starija jer je imala vremena razviti metaforičko proširenje.
Još uvijek pregovaramo
Glagol pregovarati bilježimo pak u današnjemu značenju u Pregledu opće i hrvatske povijesti Stjepana Srkulje iz 1912. i to s referencom na 16. st., što ne mora biti tek anakronistička uporaba jer se primjerice u engleskome imenica negotiation u smislu razgovora radi postizanja kakva sporazuma prvi puta koristi baš u 16. st. Glagol negotiate u tome se značenju javlja koje desetljeće kasnije, povratnom tvorbom od imenice.
Zanimljivo je, pritom, da engleska riječ potiče od latinskoga negotiari ‘poslovati’, što uz negaciju neg- (da, odatle i negacija!) ima korijena u imenici otium ‘plandovanje’. Posao, očito, stoji u suprotnosti sa slobodnim vremenom, a poslovanje uključuje i cjenkanje, što se potom proširilo i na pogađanje o bilo čemu. Pogađanje je, uzgred rečeno, vezano uz ugađanje. Pogoditi jest postići ono što nam godi ‘prija’. Pogađati se, dakle, bilo bi gađati dok ne pogodimo ono što ciljamo. Se ovdje označava uzajamnost, slično kao i pre- u pregovorima.
Postoji, na koncu, i sasvim banalan razlog zašto nije vjerojatno da oblik pregovarati zamijenimo s prepričavati. Kako potonji oblik već postoji, moglo bi doći do nesporazuma i učas bismo umjesto pregovora imali prepreke, a to je zadnje što želimo.
