Ovako je to nekako išlo s hrvatskim: prije više od tri tisuće godina naši su preci govorili baltoslavenskim prajezikom, koji se bio razvio od protoindoeuropskoga. Kako su se govornici prabaltoslavenskoga razilazili u migracijama, rasle su i jezične razlike. Posljednji puta kada su se svi Slaveni dobro razumjeli bilo je negdje oko 500. god. po. Kr. u vrijeme praslavenskoga. Između 500. i 1000. god. po. Kr. kreće raslojavanje na dijalekte, koji tvore jezični kontinuum, nakon čega govorimo o podjeli na istočno-slavenske, zapadno-slavenske te južno-slavenske jezike.
Tu svakako valja naglasiti da nikada nije postojao pra-južnoslavenski jezik, ali niti pra-hrvatski. Nema, dakle, govora o tome da bi postojao neki izvorni ‘ispravan’ jezik od kojega bi današnji dijalekti hrvatskoga bili manje ili više iskvarene verzije. Naseljavanjem slavenskih plemena razvijaju se lokalni govori, koji se s vremenom mijenjaju. (Jezik se neprestano mijenja, niti na bolje niti na lošije, već se prilagođava potrebama govornika, kao i društvenim zbivanjima.) Ti govori tvore nekoliko glavnih dijalektalnih skupina (dijalekata u užem smislu), od kojih su u Hrvatskoj tu kajkavski, čakavski i štokavski. Pri tom je samo čakavski isključivo ograničen na prostor Hrvatske, dok se kajkavski naslanja na slovenske govore, a štokavski tvori kontinuum kroz dobar dio Hrvatske, čitavu Bosnu, rubne dijelove Mađarske te Srbiju do torlačkih govora, koji prelaze u bugarsko-makedonske.
Nećemo sad ulaziti odviše detaljno u opću povijest, iako je ona neodvojiv dio povijesti jezika, nego tek spomenuti očit utjecaj koji su drugi jezici imali na dijalekte hrvatskoga. Za vrijeme Habsburške monarhije prestižni je jezik u sjeverozapadnoj Hrvatskoj bio njemački, u području Istre, Kvarnera i Dalmacije uglavnom talijanski, a na velikome dijelu štokavskoga područja turski, što je ostavilo zamjetna traga u leksiku.
Ako biste sada pomislili da je sva ta šarolikost rezultirala međusobno otežano razumljivim govorima, bili biste posve u pravu. Kada biste, međutim, ustvrdili da bi bez čvrsto definiranoga standardnoga jezika došlo do katastrofe ravne kuli babilonskoj, prevarili biste se. Već smo u prošlome tekstu, naime, spomenuli norveški. S kompleksnom poviješću, sa stanovništvom tek nešto brojnijim od Hrvatske te dijalektima koji su uglavnom međusobno razumljivi, uz znatne razlike u tradicionalnim dijalektalnim varijantama, norveški možemo lijepo usporediti s hrvatskim.
Do 1814. Norveška je bila dijelom višestoljetne unije s Danskom, koja je u toj zajednici bila dominantna pa je i službeni jezik bio danski (koji će ostati službenim jezikom Norveške čak do 1885.). Viša se klasa u svakodnevnoj komunikaciji služila danskim s norveškim karakteristikama, a puk je govorio dijalektima. Nakon osamostaljenja razvijaju se dvije standardne varijante u pisanju: bokmål, zasnovan na norveško-danskome te nynorsk, izrađen na osnovi ruralnih dijalekata norveškoga. Pokušaji približavanja odnosno pomirenja tih dvaju pisanih standarda završili su uglavnom neuspješno, tako da danas lokalne zajednice imaju pravo izbora službenoga standarda u pismu.
Čitavo to vrijeme, govornici norveškoga u svakodnevnoj govornoj komunikaciji, pa tako i u školama, koriste dijalekte. Namjesto kaosa, razlike u govorima su se spontano smanjile, bez nametanja ijednoga oblika, a kamoli kažnjavanja zbog povrede standardnoga jezika. Glede i unatoč, Norveška je jedna od najrazvijenijih zemalja svijeta. A Norvežani se usto i dobro razumiju sa susjedima.
Saga o jeziku 3. dio: Norwegian Woods
