Saga o jeziku 4: fetišizacija standarda

Upoznali smo se već s pojmovima dijalekta, sociolekta i standardnoga jezika. Kako bismo priču zaokružili, spomenut ćemo još nekoliko termina. Registar se odnosi na različite načine na koje govornici koriste jezik ovisno o situaciji ( Sve te jezične varijante čine neki jezik. Standardna je varijanta pri tome samo jedan od oblika, niti bolji niti lošiji od drugih, čiji je smisao premostiti razlike između govornika te olakšati komunikaciju. Za razliku od nestandardnih varijanti, standard mora pokrivati manje-više sve situacije u kojima bi se jezik mogao koristiti, posebno one formalne.
Standardizacija je stoga proces minimiziranja razlika u jezičnoj uporabi, kako bi se smanjila mogućnost višestrukoga tumačenja. Dok u nekima zemljama postoji institucija koja se bavi kodifikacijom standardnoga jezika, npr. Francuska akademija, u drugih se taj proces provodi spontano, kroz prestižnu uporabu, kao u engleskome. Standardni jezik učimo u školi, a kako je to prvenstveno jezik pisma, temeljen dobrim dijelom na književnoj tradiciji, naziva ga se i književnim jezikom (iako to nije ispravan termin).
Premda se početak književnosti u Hrvata veže uz čakavštinu, kako je središte hrvatskih zemalja bilo u Zagrebu i sjeverozapadnoj Hrvatskoj, ipak je logično bilo baš tu očekivati i početak standardizacije jezika, do čega i dolazi u 18. st. i ranije, dobrim dijelom kroz književnost te općenito razvoj pismenosti. Ipak, iz više razloga ta rana standardna varijanta kajkavskoga ne postaje općeprihvaćenom. Navedimo tek da je do sredine 19. st. službeni jezik u Hrvatskome saboru bio latinski, da je svakodnevni jezik plemstva i gospode bio njemački te da se istovremeno razvija standardna varijanta zasnovana na na novoštokavštini zapadno-hercegovačkoga tipa, koja u doba ilirskoga preporoda teži postati standardnom na čitavome štokavskom području. Bez da ovdje ulazimo u političku pozadinu i detalje razvoja, recimo tek da se potkraj 19. st. stvara osnova današnjega standardnoga hrvatskog jezika.
Očito je, dakle, iz ovih nekoliko kolumni, da je izbor standardne jezične varijante povijesno i društveno-politički uvjetovan te u konačnici uvijek proizvoljan tj. arbitraran. Nema apsolutno ničega što jedan jezični oblik čini „boljim” od drugoga. Znanost o jeziku, lingvistika, može opisati neki jezik, uključujući i razvoj pojedinih oblika i varijanti, ali ne može neki oblik proglasiti poželjnijim, ništa više nego što biolog neku živu vrstu može nazvati boljom ili naprednijom. Dok su neke bolje prilagođene jednim okolnostima, druge uspješnije funkcioniraju u drugima. Ljudska je komunikacija uvijek vezana uz prostor i vrijeme, a pogriješiti možete ako niste govornik datoga jezika, ako ste umorni ili pijani, ali ne i ako se koristite nestandardnim jezikom u situaciji koja to posebno ne zahtijeva. A takvih je malo.
Fetiš ‘predmet bezrazložne i opsesivne pozornosti i obožavanja’ < fr. fétiche < port. feitiço ‘čarolija’, izvorno talismani i slični predmeti kojima su se pripisivale nadnaravne moći.


Vezani članci

Najčitanije