Piše: Saša Kresojević
Kiša pada, sunce sija, trava buja. Ne bojte se, nećemo opet o košnji. Ali kako zaobići temu trave kod mjeseca tako očite etimologije?! Alternativno pak ime: april, uobičajeno u većini europskih jezika, dolazi od latinskoga Aprilis, za koji je predloženo više etimologija. S jedne strane imamo glagol aperire ‘otvoriti se’, koji bi se odnosio na razdoblje buđenja prirode, otvaranja pupova, odnosno cvjetanja, kao i u rusinkome cviten’ ili ukrajinskome kviten′ ( Drugo je objašnjenje da Aprilis, iz očitih razloga posvećen Veneri, božici ljubavi i plodnosti, dolazi od imena njena grčkog pandana Afrodite: Aphros, po kojoj bi onda mjesec dobio ime *Aphrilis. Potonje tumačenje nije osobito fonetski uvjerljivo, budući da je ph u latinskome bio način zapisivanja grčkoga φ (fi) koji se isprva u starogrčkome (pa onda i u latinskome) izgovarao kao aspirirano p (slično kao i u engleskome, kada po otvaranju usnica ispustite još malo zraka pa zato hrvatski pet i engleski pet ‘ljubimac’ neće zvučati identično), da bi s vremenom zvučalo kao kada glasove p i h izgovorite brzo jedan za drugime, te se u konačnici pretvorilo u f. Logičnije bi stoga bilo da od *Aphrilis u kasnijemu latinskom nastane *Afrilis nego Aprilis. Osim ako nije došlo preko Etrurskoga (od *Apru), ali niti jedno drugo ime mjeseca nisu Rimljani preuzeli od Etruščana!
Uz to, nije sasvim točno da su Rimljani samo preimenovali grčka božanstva. Oni su zapravo, fascinirani grčkom kulturom, uglavnom nastojali u Grkā naći pandane svojima već postojećim božanstvima, od kojih su neka proizašla iz iste indoeuropske tradicije, poput Zeusa i Jupitera (< proto-indoeuropski ‘nebeski otac’ *Dyeus ph2tēr), dok su druga bila različita pa su se kroz mitove izjednačila, kao Saturn i Kron.
Vratimo li se na Veneru, ona je potvrđena kao božica i prije izjednačavanja s Afroditom pa nije vjerojatno da bi mjesec bio nazvan po grčkoj verziji, niti je moguće da je od Grka u tome obliku usvojen, jer među brojnima varijantama grčkih imena mjeseca niti jedan se ne odnosi na Afroditu. U Atici je recimo mjesec koji se manje-više podudarao s travnjom bio posvećen Artemidi, djevičanskoj boginji lova. O Etruščanima pak znamo malo ili ništa.
Što se drugih jezika tiče, u staro-engleskome je travanj bio ēastre-monaþ, posvećen boginji plodnosti Eostre, od koje dolazi i Easter ‘Uskrs’. U hebrejskome je to Nisan, od sumerskoga nisag ‘prvi plodovi’. U finskome je huhtikuu, što bi značenjski bilo srodno našemu siječnju, kada se sjeklo i palilo raslinje. Vremenski pomak tu indicira dulje razdoblje hladnoće na sjeveru, pa je onda ovo mjesec kada snijeg počinje kopnjeti, a klimatski je sličniji našoj veljači. Bugarima je to brezen (očito od breze), dok Česi i Slovaci tako zovu ožujak, a za travanj kažu duben (dub = hrast). Slovencima je sada mali traven, jer trava tek počinje rasti, a veliki traven bit će sljedeći mjesec.
Asocijacije su očito pretežno pozitivne. Zašto onda veliki engleski pjesnik T.S.Eliot naziva travanj najokrutnijim mjesecom? Možda budi prirodu i donosi nam nadu, ali ta je nada kratkotrajna i prolazna, te u sebi uvijek skriva nagovještaj nove zime, koja neminovno dolazi. U arhaičnome poljskome postojao je łżykwiat, koji spaja lašca s cvijećem. Možda stoga što mami cvijeće i pupove, koje još uvijek može potući hladnoća. Zato je travanj mjesec lažne nade. Obećaje nam ljeto, ali šuti o neminovnoj zimi. Nije čudo stoga da smo ga odabrali za izbore. Pa čekaj, magare, dok trava naraste! Dobro je da nije prvi april.
