Eurosong, ma što to već bilo, je iza nas, ali ne i njegove posljedice koje su se zemljom razlile otprilike kao što se to događa s radioaktivnim zračenjem nakon detonacije nuklearnog oružja. Od takve se radijacije kao i Baby Lasagne u javnom i medijskom prostoru, pobjeći više ne može. Uostalom, i u ovim novinama je Baby Lasagna tema dvije od dviju kolumni.
Bespredmetno je pisati nešto o uspjehu koji je Lasagna postigao na ovogodišnjem Eurosongu baš kao što je bespredmetno pisati i o tome koliko je donedavno nepoznati dečko iz Umaga danas državno i planetarno poznat jer o tome svi sve znamo. Može se, međutim, napisati nešto o tome zašto se i kako to dogodilo i što smo iz svega naučili.
Prvo, Baby Lasagna, da se pita hrvatsku ‘struku’, razne ‘žirije’, a na kraju i HRT, na Doru koja ga je posljedično lansirala u svjetsku orbitu, nije trebao ni doći. Poznato je kako je bio tek ‘rezerva’ i u priču ušao tek nakon što je iz nje iz još uvijek ne posve poznatih razloga ispala Zsa Zsa. Predložio sam tada, s velikom dozom zajebancije, da se u nekom trenutku među lobijima koji su silno željeli da Hrvatsku na Eurosongu predstavlja netko drugi možda pojavio i netko pametan i rekao kako netko mora ispasti u korist rezerve jer inače od svega ponuđenog niti nećemo imati pjesmu koja može ozbiljno konkurirati na tom popularnom natjecanju. Danas se takvo što čini izglednijim nego prije nekoliko mjeseci, no što se točno dogodilo, vjerojatno nikad nećemo saznati.
Drugo, Baby Lasagna je pokazao kako netko tko zna što radi može postići i više nego bi netko drugi iz ‘struke’ mogao i pomisliti i to sam sa svojim malim timom i s ograničenim financijskim i drugim sredstvima.
Treće, pobjednička pjesma i danas globalni hit ‘Rim tim tagi dim’ ne bi ni postojala da je Baby Lasagna umjesto iz Umaga u Hrvatskoj iz nekog drugog grada u nekoj drugoj zemlji. Pjesma je to koja govori o istome onome o čemu govori čitava povijest naše kulture – o odlasku iz domovine u potrazi za boljim životom, a čemu je dodan i dašak danas popularnih tema poput problema depresije i anksioznosti među mladima i činjenice da svoje kućne ljubimce – u ovom slučaju mačke – u 21. stoljeću volimo više od svojih roditelja, djece ili drugih članova obitelji. Sve to skupa u hrvatskom kontekstu, dakle, je i nije novo i baš je zbog toga ponovno itekako važno jer pokazuje da se u ovim našim stranama nikad nije promijenilo ništa, a da se po prilici, nikad niti neće promijeniti.
Četvrto, povratak Baby Lasagne u Hrvatsku pokazao je kako su Hrvati i dalje najbolji ‘majstori ceremonije’ u svijetu jer teško da bi i jedna druga zemlja svog predstavnika na natjecanju poput Eurosonga dočekala kao što ga je dočekala Hrvatska, prvo na glavnom trgu u Zagrebu, a onda i u njegovom rodnom Umagu. To je pak važno i zato jer pokazuje kako je ova zemlja bunar frustracije, a kad netko iz njega ispliva, pokaže se svijetu, postigne nekakav uspjeh i raširi ovom našom isušenom kaljužom malo pozitivne energije, postane ‘nacionalni heroj’, a svi se osjećaju kao da je njegov uspjeh zapravo uspjeh svih nas i da smo zbog njegovo čuda i svi mi ostali postali malo većim ‘čuđenjem u svijetu’ te da su nas i ostali do kojih nikako ne možemo dometnuti konačno na tren vidjeli onakvima kakvi zaista jesmo, a to je sposobni i ravnopravni i mnogo većima od nas.
Na kraju, Baby Lasagna je pokazao i da ‘nije u šoldima sve’, ali ne kao naši nogometni reprezentativci koji su onomad na vlastitom epskom dočeku u centru Zagreba to tek pjevali, probijajući se panoramskim autobusom kroz oduševljenu masu, nego riječima i djelom. Nakon što se premijer Plenković fantastično dosjetio kako bi bilo dobro Marka i novčano nagraditi zbog velikog uspjeha na Eurosongu i zato što je Hrvatsku globalno u nekoliko mjeseci promovirao više i bolje nego sve naše Turističke zajednice zajedno od početka vremena pa do danas, slavodobitno mu je ponudio nagradu od 50.000 eura, a onda se time još i naveliko hvalio. Pljuska mu je, međutim, stigla i prije nego je to očekivao, jer Baby Lasagna koji je samo dan ranije u manje od 12 sati rasprodao tri stadiona Šalate i to zapravo samo s jednom jedinom pjesmom i prije nego li je uopće izbacio album ili je itko čuo kako to on i njegov bend zapravo zvuče uživo i bez spremne matrice, odbio je novac i umjesto toga zamolio premijera da ga donira u humanitarne svrhe. Konkretno, 25.000 eura Zavodu za pedijatrijsku onkologiju i hematologiju s dnevnom bolnicom ‘Mladen Čepulić’ i 25.000 eura Zavodu za pedijatrijsku hematologiju, onkologiju i transplantaciju krvotvornih matičnih stanica KBC Zagreb. Rim tim tagi time ne samo da je pokazao kako ‘nije u šoldima sve’, nego je pokazao i kako vladajući novaca itekako imaju, ali će ga radije dati u korist populizma, nego onima kojima je to najpotrebnije.
Pojeo je tako Baby Lasagna sve nas, ali i našeg svemogućeg i svevišnjeg premijera i neprikosnovenog političkog i populističkog stratega kojem je jednom najjednostavnijom i najljudskijom mogućom gestom zadao valjda najveći šah mat u karijeri. Meow, Plenki, please meow back.