Piše: Saša Kresojević
Svega je bilo zadnjih par mjeseci. Izlazili smo tjedno pa dvotjedno pa skoro nikako – i eto nas sad opet na starom. Što ćete – prevrtljivi su to mjeseci.
S obzirom da nemamo gotovo nikakvih pisanih tragova o kalendaru starih Slavena prije prelaska na kršćanstvo, teško je govoriti o tadašnjoj podjeli vremena. Sigurno znamo da su godišnji ciklusi igrali važnu ulogu, tako da možemo pretpostaviti obilježavanje smjena godina. Što se pak mjeseci tiče, situacija je nešto kompleksnija. S jedne strane, lunarni su ciklusi uobičajeni u drevnim kulturama od Sumerana preko Grka i Rimljana do Germana, tako da možemo pretpostaviti njihovo postojanje i u Slavena. S druge pak strane, ranije spominjano nepodudaranje narodnih imena mjeseca u slavenskim jezicima ukazuje da je do konačne podjele došlo tek nakon razdvajanja praslavenskoga, ali i da vrlo vjerojatno imena proizlaze iz neke zajedničke tradicije.
Veljača je tu posebno zanimljiva jer niti jedan drugi slavenski jezik ne koristi to ili slično ime. Istočnim je i zapadnim Slavenima tada još jako hladno pa je npr. u poljskome luty ‘ljuti’, kao što je ljuta zima. U nekima je istočno-slavenskim dijalektima zato snežěnʹ ‘sniježan’. U Slovenaca je to svečan1, za što smo još u siječnju pisali da se vjerojatno radi o korijenu *sěkti ‘siječi’, jer je to bilo suho razdoblje pogodno za siječu i paljenje raslinja na zapuštenim njivama. (Sušac nalazimo i u nekim hrvatskim govorima.) Moguće je da se *sěkti spojilo sa *svętъ/*svetъčanъ, ukazujući na neku svečanost koja se tada obilježavala. Ako je tome tako, radilo bi se svakako o kakvoj pradavnoj svetkovini jer swěckowny kao naziv istoga mjeseca nalazimo i u donjolužičkome, a nije isključeno niti da je i latvijski sveču iz istoga korijena.
Stoga bi veljača mogla biti povezana sa staroslavenskom proslavom Velje noći, moguće slavneske Nove Godine, koja bi padala negdje na prijelazu s veljače na ožujak, ali to treba uzeti tek okvirno jer je je sam blagdan zasigurno stariji od današnje podjele na mjesece. Izvorno je vjerojatno bio vezan uz ekvinocij, uočeno dulje dane i nebeskoga gromovnika Peruna, na što bi mogao ukazivati i oblik gromicznik iz kašubijskoga (zapadnovlavenskog jezika s nekih stotinjak tisuća govornika, uglavnom u Poljskoj).
Stvar dodatno komplicira sijaset glagola koji bi se mogli povezati s veljačom, od valjati ‘mijenjati’, preko veljati ‘sparivati’ (kao mačke u veljači) do oveljati ‘odužiti, produžiti’. Tu dolazimo ili do prasl. *velikъ ili pak do volja, što je izvor i voljeti se i veljati se i valjati, jer su to sve voljne radnje gdje kroz želju dolazi do nečega novog.
Vidite li sad kako je ta veljača nezgodno zbunjujuća? Zaista je prevrtljiva, a ime joj možda kazuje tek da dani postaju dulji ili pak da se radi o promjeni iz jedne godine u drugu ili spajanja dvaju godina ili što već iz ovoga svega možete iščitati. Ali kakav je tek ožujak lažac – i samo mu ime to govori. Razvilo se od *lъžujьkъ (< prasl. lъžь), slično kao što je čital postalo čitao. U bjeloruskome je ožujak sakavik ‘svakakav’, a u arhaičnome srpskom derikoža! Obećaje nam toplinu – pa i breze cvatu (zato je recimo u slovačkome brezen), a onda padne snijeg: na behar na voće!
I tko je onda veći lažljivac? Odlučite se pa zaokružite! A u sljedećoj ćemo vam Juhi onda objasniti zašto je travanj ipak najlažljiviji od sviju.
Sečko je i arhaični narodni naziv u makedonskome odnosno srpskome, a više o značenju navedene siječe može pronaći prelistate li siječanjske Juhe na portalu Glasa.
