Da već nismo pisali o Slovacima, zasigurno bi ovotjedna kolumna išla njima, zbog prikazane igre, htijenja i energičnosti protiv Belgije. (Očito smo ponovno na temi nogometa!) Ovako ćemo se ipak pozabaviti njihovim protivnicima.
Tko, dakle, živi u Belgiji? Gledajući utakmice na nacionalnoj televiziji, mogli biste zaključiti da je odgovor Belgijci. Ako pak pitate prosječnoga govornika hrvatskoga, daleko je vjerojatnije da biste čuli Belgijanci. O čemu se ovdje radi?
Za početak možda riječ-dvije o Belgiji. Ova zapadnoeuropska zemlja površine gotovo dvostruko manje od RH prilično je gusto naseljena pa ima skoro 12 milijuna stanovnika. Kraljevina Belgija, kao nezavisna država nastaje na prijelazu iz 18. na 19. st. i sastoji se od dvije glavne jezično-etničke skupine: Flamanaca, koji govore nizozemski i Valonaca, koji čine većinu belgijskih govornika francuskoga. Službeni naziv joj je Kraljevina Belgija (Koninkrijk België odnosno Royaume de Belgique), a glavni grad Brussel /Bruxelles de facto je i glavni grad EU. Belgija je poznata po pivu i čokoladi te likovima iz stripova i crtića, poput Tintina i Štrumpfova (Les Schtroumpfs / De Smurfen).
Ime Belgije dolazi od latinske riječi Belgium, kojom je Cezar označavao regiju sjeverne Galije, od Pariza do Rajne (iako je povremeno imala i šire značenje, pa bi uključivala i britanska plemena, ali i uže, kada se odnosila tek na područje današnje sjeverne Francuske). Potječe od rimskoga naziva za konfederaciju sjevernih galskih plemena: Belgae, keltskoga ili mješovitoga keltskog i germanskog podrijetla. Nije poznato jesu li se tim imenom služili i sami Belgi ili je to tek rimski egzonim, ali najšire prihvaćena etimologija vezana je uz proto-keltski korijen *belg-/*bolg- ‘naticati / napuhati se’, moguće i ‘nakostriješiti se (u srdžbi)’. U današnjemu nizozemskom postoji pridjev gebelgd ‘ljut, bijesan’, iz proto-indoeuropskoga *bhel-, a od kojega, primjerice, dolaze i englesko bellow ‘rika, mukanje’, hrvatsko buljiti (jer su oči izbečene, kao natekle) itd. Cezar je Belge opisivao kao divlje i hrabre, što se uklapa u predloženu etimologiju.
Što se hrvatske riječi za stanovnike Belgije tiče, Hrvatska jezična riznica, reprezentativni korpus pisanoga hrvatskog jezika od druge polovice 19. st. naovamo, uopće ne bilježi etnonim Belgijci do početka 21. st., dok primjera za Belgijance nalazimo više stotina od 1895. naovamo. Suvremeni jezični savjetnici uglavnom tvrde da su etnonimi na -ac (npr. Sirija-Sirijac, Gruzija-Gruzijac) češći od onih na -anac, ali nije nimalo jasno zašto bi to trebalo rezultirati promjenom opće-prihvaćene riječi, pogotovo kada se u obzir uzmu svi Amerikanci, Meksikanci i Trojanci. Čak i ako gledamo samo na zemlje ili regije koje završavaju na -ija, tu su još uvijek Austrijanci, Sicilijanci i Perzijanci, a što bismo tek trebali reći na Talijane?!
Doštrumpfali smo tako i do kraja ovotjedne štrumpfastične štrumpfo-kolumne. Jesti li primijetili kako smo Štrumpfove sasvim dobro razumjeli makar koriste riječ štrumpf u tvorbi glagola, pridjeva, imenica fraza i čega-sve-ne. Zašto bismo onda od sviju jezičnih zavrzlama (mahom nepotrebnih!) koje tište govornike hrvatskoga (mahom nepotrebno!), dodavali i jednu nepostojeću, samo jer se netko tamo u devedesetima sjetio da bi sve u jeziku trebalo biti pravilno, kao da smo roboti. Besposlen pop i jariće krsti. Odštrumpfajte!
