Udžbenike bi trebalo staviti online i potpuno otvoriti, ali profit to onemogućava

Netko je jednom napisao: stavimo li u istu rečenicu matematiku, Gimnaziju ‘Fran Galović’, folklor i Dinamo, generacije koprivničkih gimnazijalaca kao iz topa će ispaliti – pa to je profesorica Marina Njerš! Sve se to o njoj može reći i danas, a moglo bi se dodati još štošta jer ova svestrana profesorica u školstvu neumorno radi već 24 godine te je razrednica već šestoj generaciji učenica i učenika. U vrijeme kada se bliže školski upisi, a bezbrižni školarci moraju donijeti prvu važnu odluku o svojoj budućnosti, u razgovoru otkriva za koga je gimnazija pravi izbor, kako se promijenilo školstvo i je li državna matura baš tako strašna…


Bliže se školski upisi, stresno razdoblje i za djecu i za roditelje. Za kakve je učenika gimnazija najbolji izbor?
– Faktora je mnogo, no prvenstveno je to škola za djecu koja planiraju nešto studirati. Hoće li to biti fakultet koji razvija neku specijaliziranu grupaciju stručnjaka ili neki općenitiji, gimnazija je najbolja priprema. Državna matura izrađena je na temelju gimnazijskog programa.

Gimnazijalci se onda ne bi trebali posebno pripremati za upise na fakultet?
– Tako je, iako je danas moderno ići na pripreme. No, kada bi svi redovno učili i radili, potrebe za pripremama ne bi bilo. Naravno, to je stresno razdoblje, mnogi idu na pripreme i zbog nekog straha i to je u redu.

Što je s onima koji gimnaziju biraju jer si žele kupiti još vremena?
– I za njih je dobro da odaberu, na primjer, opću gimnaziju koja ih u svemu modelira, ali valja imati na umu da nakon završene škole nemaš struku. Ipak, mislim da danas većina učenika planira nešto studirati. Najvažnije je da su učenici spremni učiti, raditi i usavršavati se.

Ima li navale na upis u gimnaziju?
– Ovisi od godine do godine. U posljednjih par godina su nam jako dobri matematički razredi koji bilježe uspjehe na natjecanjima, državnoj maturi i upisima na fakultete. Nije prevelika navala na jezičnu gimnaziju jer mislim da se donekle izgubila ta želja za jezicima. Svi naši učenici savršeno govore engleski jezik. Evo, baš smo se vratili s Erasmusa u Francuskoj i njihovu se djecu ne može uspoređivati s našom po znanju engleskog. Možda zato misle ‘aha, jezik znam pa mi ne treba jezična’. Plan je razvijati više jezika u gimnaziji. Zasad su to samo planovi, no želimo djeci nuditi više mogućnosti. Opća gimnazija je uvijek dobro popunjena, a učenici odlaze i na tehničke i na humanističke fakultete. Mislim da je djeci privlačan i rad u jednoj smjeni, velik broj Erasmusa i druge izvannastavne aktivnosti, privlači ih i izbornost van redovnog kurikuluma gdje ima svega – od plesa do dodatnih sadržaja iz matematike.


Školstvo neprestano zahvaćaju promjene. Što se promijenilo od vremena kada sam ja bio u gimnaziji?
– Promjene se možda toliko ne vide izvana, a najviše ih osjećaju profesori. Veći je naglasak na sadržaju. Na primjer književnost se više ne obrađuje kronološki, nego se odabere teme o kojoj se onda raspravlja u kontekstu različitih vremenskih književnih razdoblja. Je li to bolje ili ne, lakše ili teže, u to ne bih ulazila i to sigurno ovisi od pojedinca do pojedinca. Uvedeno je i takozvano formativno vrednovanje gdje bi se učeniku kroz nekakve manje aspekte vrednovanja trebalo dati do znanja kako stoje s određenim predmetom. Dakle, ne samo dati nekakvu ocjenu koja je sve sumirala, nego ukazati na čemu bi učenici još trebali poraditi i to zapisati u e-dnevnik koji je dostupan svima. Učenike se nastoji navesti i da sami istražuju, na tzv. istraživačko učenje, no to će se još godinama trebati razvijati jer je to novo i učenicima i nastavnicima.

Vjerujem da je pomlađen i profesorski kadar, a što sigurno dobro za praktično uvođenje suvremenih školskih metoda.
– Da, ja sam danas među najstarijim profesorima. Najmlađa profesorica koja je trenutno pedagoginja je tek nedavno diplomirala i mislim da ima oko 25 godina. Mlađi profesori odmah s početka uvode promjene o kojima smo pričali, imaju nove modele koje su donijeli s fakulteta… Uostalom, i učenici se najlakše povežu s mlađim profesorima, a s nama starijima postanu ‘frendovi’ tek na neformalnim satovima učenja kao što su projekti i slično.

Državna matura od početka je bila kontroverzna tema. Možemo li danas reći da se pokazala kao dobar model?
– U medijima više nema one pompe da je državna matura nešto negativno i drago mi je da je to nestalo. Nova je ‘vijest’ to da se sve dade naučiti na pripremama, kao što se matematika može na instrukcijama. Naravno da to nije baš tako, no maturu nije toliko teško proći. Postoje modeli, vrste i tipovi zadataka, posložena linija… Svake godine dođe nešto novo, no ne u takvom postotku da bi generaciji rušilo prosjek ili slično. Svi već znaju koju je ocjenu normalno očekivati iz kojeg predmeta. Svi vide da se matura može riješiti i sto posto, a što naši gimnazijalci često čine kao što i znaju da se matura može pasti i to zbog pogrešaka u prepisivanju, nepažljivom čitanju zadatka, nekakvim tehničkim greškama…

Postoji i fama da učenički prosjek u posljednjih nekoliko godina pada na nacionalnoj razini.
– Ne znam, ja to ne vidim. Kao što se nekada učilo za prijemne, danas se uči za maturu. Mogu govoriti za matematiku gdje ništa ne pada, čak su se neke stvari i poboljšale jer smo baš maturom osvijestili da se sve mora učiti i da nema manje važnih dijelova gradiva. Ne znam kako je iz drugih predmeta, no ne mislim da nam je školstvo ‘palo’ zbog mature. Ne čujem to ni od ostalih kolega koji su zajedno sa mnom članovi stručnih radnih skupina za izradu ispita iz državne mature.

Udžbenici se sve manje koriste, tehnologija je napredovala, škola se u međuvremenu silom prilika održavala i online… Trebamo li još uvijek klasične školske knjige?
– Pobornik sam toga da se udžbenici stave online i potpuno otvore, no naravno da veliku ulogu u tome igra profit nakladničkih kuća pa sumnjam da će se takvo što dogoditi. Ono dobro što smo naslijedili od online škole je velika količina interaktivnih online materijala i danas se za svaki predmet i svaki nastavni sat može pronaći hrpa sadržaja. To je veliko bogatstvo za svakog nastavnika jer u svakom trenutku može pogledati video lekciju koju su lektorirali i recenzirali stručni suradnici. Osim udžbenika, bila sam i autor video lekcija za Ministarstvo i te su lekcije prošle ogromnu kontrolu prije nego što su izašle. Uz svaku video lekciju izrađeni su i razni drugi materijali, od prezentacija do radnih listića i slično. Iskustvo iz inozemstva pokazuje da mnoge škole već funkcioniraju tako da su udžbenici i materijali dostupni online. Norveška i Švedska su nam ponudile svoje materijale da vidimo kako to izgleda na platformi kojoj učenici pristupaju online i mora se priznati da to funkcionira dobro.


Napredovali ste u profesora savjetnika. O čemu se radi?
– To je napredovanje u zvanju. Nakon određenog broja godina i broja stečenih referenci, može se napredovati najprije u mentora, a onda u savjetnika. Kada sam ja napredovala, treće titule nije bilo, no sad postoji i titula izvrsnog savjetnika, tome ću se posvetiti sljedeće godine. Boduje se sve što radim izvan razreda, a to je držanje predavanja na državnim stručnim skupovima, međunarodnoj korespondenciji s kolegama, pišem članke za stručne časopise, asistiram na fakultetu… Brdo je toga, a sve to nosi određene bodove koji vode do napredovanja u sljedeće zvanje.

Profesorica Marina Njerš/ IVAN BRKIĆ
Profesorica Marina Njerš/ IVAN BRKIĆ

Ima li u školi još kolega s istim napredovanjem?
– Ima, škola ima nekoliko izvrsnih savjetnika, petnaestak savjetnika, puno mentora… Mislim da je u Gimnaziji najmanji broj onih koji uopće nisu napredovali. To je nešto što naš ravnatelj potiče i to nam je drago jer postoje i ravnatelji koji iz raznih razloga sprečavaju razvoj nastavnika. Mi taj problem nemamo, nama je naš uvijek podrška u svemu i svaki naš prijedlog koji je dobar za djecu, gimnaziju i kolege on podržava i u tome pomaže.

Posljednjih su godina u školama popularni razni projekti poput Erasmusa. Koliko Gimnazija sudjeluje u njima?
– Mi smo sada jedna od četiri srednje škole u Hrvatskoj koje su dobile Erasmus akreditaciju za opće obrazovanje u prvoj godini postojanja akreditacije. To znači da od 2021. do 2027. godine imamo garanciju financiranja europskim novcem za mobilnosti učenika i nastavnika u svrhu usavršavanja. Akreditacija funkcionira tako da na početku razdoblja financiranja prijavimo koliko nastavnika želi ići na usavršavanje u Europu, koliko ih želi ići na takozvani job shadowing u škole u Europi i koliko učenika planiramo odvesti na mobilnosti odnosno u neku školu na učeničku razmjenu. Upravo smo se vratili iz Francuske, bili smo i u Norveškoj i Španjolskoj, a s nama je bilo i petnaestak učenika. U sklopu job shadowinga odemo negdje pohađati nastavu i vidjeti kako to rade kolege i druge škole pa smo tako kolegica Martina Grgac i ja bile na Madeiri i u Sjevernoj Makedoniji…

Imaju li učenici mogućnost polugodište provesti u nekoj drugoj školi?
– Takvo što još nije krenulo, no u sklopu akreditacije postoji i ta mogućnost. Mi smo kao škola bili domaćini učenici iz Francuske koja je ovdje bila dva mjeseca. Naši učenici trećih i četvrtih razreda koji su za to bili zainteresirani, predomislili su se zbog školskih obaveza i sličnog. U prvim i drugim razredima to možda još nismo dobro reklamirali, a to je baš idealno za učenike, na primjer, drugih razreda. Želja nam je da iduće godine pošaljemo djecu u škole koje su već provjerene kao dobri projektni partneri.

Nakon ovakvog razgovora, čini se da nam školstvo i nije toliko loše koliko se ponekad priča.
– Loše izađe u javnost, a o dobrim se stvarima malo priča. Naša je škola u Hrvatskoj prepoznatljiva po svojim nekim brendovima. Osim već spomenute akreditacije, ja sam na primjer Erasmus ambasador, a to sam dobila jer smo kao škola dobri u tim Erasmusima. Imamo Dan za znanost što je velik brend u znanstvenom svijetu. Evo, sad vodimo djecu u CERN pod patronatom naših tamošnjih znanstvenika. Škola smo koja u sportu već godinama kotira kao jedna od tri najbolje u Hrvatskoj, lani je nekoliko naših nastavnika bilo u izboru 500 najboljih nastavnika u Hrvatskoj koje nagrađuje Ministarstvo… To su sve veliki projekti i stvari o kojima javnost čuje, ali se o tome često ne priča. Loše često poklopi sve ono dobro, a mi se svim ovim stvarima zaista ponosimo. Nažalost, za takve vijesti nema ni publike, o tome će pročitati neki prosvjetar ili roditelj učenika koji nas poznaje. No, krasno je dok nakon povratka dobiješ poruku ‘zahvaljujemo što ste nam dijete na tjedan dana odveli u Francusku’, to je ono što te digne. Volim ovaj posao, radim ga 24 godine, šestoj sam generaciji razrednica…

Vezani članci

Najčitanije