Postoji li išta što vladajući HDZ ne bi učinio u korist svog opstanka na vlasti? Kategorički tvrdim – ne. Sve je tu dozvoljeno i svaka nova ideja u tom pravcu je, dapače, jako poželjna. Stranačko će je vodstvo zasigurno prihvatiti i razrađivati. Nema tu ni pretjerane bojazni od reakcije javnosti, jer čitanje i razjašnjavanje pojedinih demagoških poteza od strane analitičara, ali i svakog iole upućenijeg i odgovornog građanina, ne znači previše.
Biračko tijelo po logici velikih brojki čine oni koji su jednim dijelom interesno vezani uz proračunske transfere, a takvih je jako puno, dok su drugim dijelom neinformirani, nezainteresirani ili iz tko zna kojih razloga neskloni bilo kojem vidu oponiranja i prosvjedovanja protiv odluka vladajućih, koji god oni bili. Potonji će, poslužimo li se premijerovim rječnikom, grintati negdje u kutu i iza čvrsto zatvorenih vrata. Nije sigurno ni hoće li imati petlje i na biračkom mjestu izraziti što doista misle o ekipi iz Banskih dvora. Jer, tko zna što donosi eventualna promjena vlasti?!
Budući da svaki glas jednako vrijedi, Plenkovićeva je stranka dobro procijenila da tu još uvijek nema kritičke mase koja bi bila u stanja reći ‘dosta je bilo’. Zato je iz poteza u potez sve bezobzirnija i radikalnija u kreiranju nepoštene izborne utakmice, i to trostruke, koja slijedi od proljeća iduće godine. HDZ stalno nešto ‘poklanja’ i, kao u nekoj bajci o dobrom vladaru, izgara u želji da nam život učini što boljim i lagodnijim. Njima i njihovima se to i događa u praksi, a svi ostali kao da žele biti prevareni. Navodna su dobročinstva dijeljena iz državnog proračuna, znači od uplata nas samih. Mi kao građani sami si, dakle, nešto dajemo, a zasluge za to pripisujemo brižnoj Vladi. Zvuči mazohistički, ali je i istinito.
Eto, tako smo saznali i da od 1. siječnja rastu plaće. Nekima jedan euro, nekima desetak, nekima i do četrdesetak eura. Nazvano je to poreznom reformom. No, čarobna se formula mahom temelji na ukidanju prireza, koji je velikim dijelom prihod jedinica lokalne samouprave. Demagoška je logika Vladine strategije više nego jasna: dragi građani, Plenković vam povećava plaće, a zločesti će vam gradonačelnici to ipak pokušati oduzeti! Naime, lokalcima je istovremeno dano pravo da kao nadoknadu za izgubljena proračunska sredstva smiju podizati poreze na dohodak. Bijes se time kanalizira prema lokalnoj samoupravi, koje u urbanom dijelu Hrvatske mahom u rukama oporbenih stranaka. To je politika koju je predsjednik Milanović nazvao ‘dajem ti na ćupriji, uzimam na mostu’.
Time je u posebno teškom položaju Zagreb, kojeg je dugogodišnje Bandićevo neodgovorno upravljanje dovelo na sam rub financijskom sloma, a u promijenjenim će okolnostima gradonačelnik Tomašević biti prisiljen na niz nepopularnih mjera, poskupljenja ili dizanja poreza, kojima će pokušati održati funkcioniranje sustava. Plenković mu je time gadno ‘nasapunao dasku’. Slično je u Splitu i Rijeci, ali i u brojnim većim gradovima. Koprivnica u tom pogledu ima sretnu okolnost da je, unatoč brojnim iskušenjima i nešto nižim plaćama u gradskim institucijama i službama, ustrajala u praksi neuvođenja prireza. U tome je odista pokazala društvenu odgovornost. Upravo je Zagreb, međutim, pokazni primjer grada gdje odricanje o prireza nije bilo realno moguće, tako da je navedena mjera uvod u HDZ-ov pokušaj tamošnjeg preuzimanja vlasti. A sve to, u poznatoj piarovskoj maniri, u navodnom interesu običnog građanina.
Ovih su dana potvrđene i informacije kako će izgledati HDZ-ov koncept novih izbornih jedinica. Točno je sve o čemu smo već izvještavali. Između ostalog, Zagreb će sada biti podijeljen u ‘samo’ tri izborne jedinice, stvara se i teritorijalno nezgrapna jedinica u kojoj će biti dijelovi središnje Hrvatske i jadranske obale, dok će Koprivničko-križevačka županija biti ponajbolji primjer HDZ-ove beskrupuloznosti.
Ako netko nije želio vjerovati, sada može biti siguran da Podravci postaju politički Slavonci. Iako bi u brojčanom popravljanju izbornih jedinica bilo puno razumljivije da je četvrtoj jedinici pridodana Bjelovarsko-bilogorska županija, koja je teritorijalno i kulturološki bliža Slavoniji, prevagnula je politikantska kalkulacija da će vladajući bolji efekt osigurati promjenom snaga u drugoj izbornoj jedinici. Oporba u četvrtoj jedinici ionako ne može ostvariti dobre rezultate pa će dominantno podravsko političko raspoloženje tu biti neutralizirano. Po tisuću i prvi put se pokazalo kakav imamo politički ugled u HDZ-ovskom modelu vladavine. Od statusa ‘nitko i ništa’ spustili smo se još korak niže. Možemo li i od toga niže? Sigurno možemo. Vrijeme će i to dokazati.
Bit će zanimljivo da će na to reagirati županijsko vodstvo. Na prošloj je sjednici glumilo principijelnost pa se o ‘glasinama’ nije željelo izjašnjavati. Sada će župan Darko Koren napokon morati pokazati koja je istinska cijena njegove borbe za još jedan mandat. Šutnjom osigurava Plenkovićevu naklonost za tko-zna-koju kandidaturu, koliko god se lansirale glasine kako je konačno vrijeme za HDZ-ova župana. Dizanjem političke buke spasio bi vlastitu čast, za što nije dovoljno ritualno plakanje nad prevarom koja se zove brza cesta, ali bi tada ostao na političkoj vjetrometini. Oporba ga ne želi, što nije nimalo čudno, jer je u protekla dva desetljeća iskopano previše ratnih sjekira.
Zato će puno vjerojatnija opcija ipak biti njegova daljnja ‘konstruktivna’ šutnja, tim više što mu se lokalni HDZ kao koalicijski partner ni ne usudi pomisliti da bi Plenkoviću mogao postavio neko pitanje. U krajnjem slučaju, križevački se dio ipak izvukao iz slavonske političke močvare. Podravci neka se gombaju kako znaju i umiju.
