Grah. Ova skromna namirnica sukus je proslave nadolazećeg 1. Maja, ili kako bi ga se sudeći po neminovnoj ‘kroatizaciji’ koju planira provesti jednako tako neminovna nadolazeća nova hrvatska Vlada trebalo nazvati, Praznika rada, pa će tako u svim našim većim i manjim županijskim središtima ‘šljakeri’, siromašni, umirovljenici i svi drugi moći uživati u rijekama prvosvibanjskoga graha koje dolaze, kad već nisu došle one pravde o kojima je onomad pjevao Jura Stublić.
Sjatit će se naši građani na trgove, u parkove, društvene i vatrogasne domove i izboriti se, ako već nisu za neku bolju Hrvatsku, za svoju porciju prazničkoga graha koji iza sebe baš poput politike koja dolazi, ostavlja tek vonj gastro-intestinalnog trakta i nade u neko bolje sutra u kojem će naši vrli radnici imati bolje uvjete, veća primanja, a posljedično i pravednije mirovine.
I dok se u bivšem sistemu 1. Maj ili hrvatski ‘Praznik rada’ slavio ne bi li se odala počast borbi za radnička prava, u današnjem se kapitalističkom sistemu slavi tek kao ‘neradni dan’, a kapitalisti svih zemalja iskoristit će priliku i za dodatnu zaradu pa će na sniženjima biti sve od kobasica i ćevapa do ultimativne opreme za roštilj kakvu u vikend idili svoje vinogradske kleti sanja svaki pravi podravski muškarac. Osim toga, za građanke i građane radnice i radnike svih naših naselja i gradova, lokalne vlasti upriličit će zabavan i sadržajan program ne bi li se svi opustili i načas zaboravili na našu radničku Golgotu, a usput se i još jednom imali prilike iz prve ruke uvjeriti koliko je nama naša vlast dobra i što nam je sve spremna omogućiti pa makar i taj jedan ‘naš’ dan u godini. I neka, jer ‘graha i igara’ maksima je koja ne griješi još od rimskih vremena kada je neka vlast ‘osiguravala podršku stanovništva tako što je obilno zadovoljavala njegove kratkoročne interese i nevažne potrebe, a nauštrb dugoročnih interesa, odnosno da bi mu skrenula pažnju s daleko važnijih problema’.
To je problem koji mi radnici nećemo riješiti pa makar se osnažili pojevši desetke porcija graha ili cijelo jedno krdo kobasica i ćevapa, no ima i još nešto.
Križevci i Đurđevac tradicionalno izostavljaju raskošne proslave Praznika rada jer im s njim donekle koincidiraju proslave Dana grada.
Picoki su tako svoje ‘Đurđevo’ počeli slaviti još u petak 5. travnja samostalnom izložbom slikara Franja Mihočke. Nastavili su 10. travnja sportskim igrama mladih, 12. travnja stand-upom Vlatka Štampara, 13. travnja prezentacijom nove atrakcije u ‘hrvatskoj sahari’, onda dalje natjecanjem djece u starinskim igrama, otvaranjem izložbe Joana Miroa, promocijom knjige Anđele Lenhard Antolin, raznim dječjim izložbama i radionicama, promocijom još jedne knjige, izložbom bonsai drveća, učeničkom revijom svečanih frizura i kozmetike, koncertom Jolea, proljetnim sajmom udruga, OPG-ova, KUD-ova, vrtića i osnovnih škola, ribičijom i lokalnim ribičkim društvima, izložbom vina, streličarskim turnirom… Uglavnom, shvatili se.
I Križevci su svoj 772. rođendan počeli slaviti još 6. travnja izložbom grafičkih radova, pa onda danima otvorenih vrata ZTK-a, promocijom knjige, još jednom izložbom tradicije, Dance Cup-om, opet izložbom, sportskim turnirima, promatranjem neba teleskopima, kazališnim predstavama, dječjim čajankama, predstavljanjem bibliobusa, mimohodom DVD-a, a završit će sa nekoliko koncerata.
Ne nabrajam zato da bih nabrojio, nego da bih skrenuo pozornost na činjenicu da su u proslave dana gradova uključeni upravi svi oni koji grad i čine gradom, i stvarno i etimološki, a to su građanke i građani. Proslave dana gradova tako su zapravo proslave građanki i građana i svega što su u godinu dana učinili, a što su spremni i ponosni pokazati.
Dan Grada Koprivnice ne koincidira s proslavom Praznika rada, no također je za građanke i građane grada upriličen zabavan program koji počinje već sutra sajmom cvijeća, u ponedjeljak se nastavlja obilježavanjem svjetskog dana plesa, u utorak koncertom Gazdi, a u srijedu budnicom, proslavom godišnjice old timer kluba Biciklin, podjelom graha, degustacijom Zlatnog Pana koji je isti kao i do sad i nema ga se baš pretjerano razloga iznova ‘degustirati’ kao da je prvi put i koncertom Prljavog Kazališta, onog ‘pravog’.
U proslavu Praznika rada, dakle, gotovo nikako nisu uključeni građanke i građani koji bi zasigurno bili sretni i ponosni svojim sumještanima pokazati čega sve u ovoj našoj celog sveta prestolnici ima, samo da ih je to netko pitao. Jedan grad koji se diči bogatom lokalnom kulturom, tradicijom i sportskim uspjesima od svega toga u programu Praznika rada nema ništa pa nas tako neće zabaviti lokalni izvođači, neće nam kuhati lokalne udruge i KUD-ovi, neće biti lokalnog sporta…
Možda nije Dan grada, ali je svakako jedan od dana koji također slavi oni zbog kojih grad postoji – radnike, bilo to u pogonima, kulturi, sektoru civilnog društva ili nećem trećem. No, nema veze, važno da će graha biti za sve.
