Piše: Željko Krušelj
Muljanje je, zacijelo se slažete, temeljno načelo hrvatske politike. Bilo je tako desetljećima unazad, neovisno o stranačkoj opciji i kadrovskoj garnituri na vlasti, tako je danas, a tako će biti, uvjereni smo, i u doglednoj budućnosti. Hrvatski je političar, pogotovo ako je visoko pozicioniran, shvatio da je muljanje, čija je logična posljedica gomilanje nerealnih obećanja, najjednostavniji i najoptimalniji način opstanka.
Bezbroj je puta dokazano da biračko tijelo to naprosto ne kažnjava. Prosječnom je hrvatskom građaninu sasvim normalno i prihvatljivo da će mu premijer, ministri i cijela svita državnih i javnih dužnosnika nuditi neke poželjne priče. Bitno je da vladajući na dnevnopolitičkoj razini nekako premoste situaciju o kojoj govore, nudeći brza i nerealna obećanja. Sutra je, rekli bi junaci filmskog klasika, novi dan i pronaći će se neko novo opravdanje za neuspjeh, u kojem odgovornost zasigurno neće biti njihova, i probuditi neka nova nada u nadolazeću realizaciju neostvarivog. Čine to bez ikakvog krzmanja i bilo kakvih moralnih skrupula. Dojam je da je kampanja cijepljenja injekcijama besramnosti puno uspješnija od onih vezanih za koronu gripu,
Mogli bi zaključiti, opet bez pretjerivanja, da biračko tijelo doživljava političare, pa i kad su na državničkim funkcijama, kao autore rado slušanih bajki. Hrvatski je građanin, a možda bi bio primjereniji arhaični i političke samosvijesti lišeni pojam pučanin, metaforički rečeno, zaljubljenik u fluidne i bajkovite vizije, koje s grubom društvenom i gospodarskom realnošću nemaju puno zajedničkog. Laži. laži, laži me, ti me lažeš najbolje, svojedobno je zaključila znamenita estradna djelatnica Alka Vuica. Valjda ni sama nije pretpostavila da će time postati i ugledna politička proročica. Sada bi je mogli nazvati i najtrezvenijom recentnom političkom analitičarkom.
Uzmimo kao tipični primjer samo ono što je sve bajkovito izgovoreno prilikom nedavnog posjeta Koprivnici premijera Plenkovića i njegove ministarske ekipe. Najprije su stali u Križevcima da bi otvorili radove na snovima svih naših snova – brzoj cesti. Scenografija je kod tamošnjeg rotora s izlaznim trakom u livadu bila primjerena događaju. Bili su tu i svi koji su trebali, uključujući i grupu radnika. Čim je predstava održana, kako je to nekada majstorski činio i HDZ-ov veliki učitelj Sanader, iluzija je, kažu očevici, u hipu nestala. Radovi, dakako, nisu počeli, a samo nebo zna kad će se to napokon dogoditi. Naknadno smo čuli da je predstava oko brze ceste zapravo značila uvođenje izvođača u posao. A uvođenje i izvođenje su, složit ćete se, dva jako različita pojma. Prvi spada u zbirku najboljih podravsko-prigorskih bajki, a drugi u politički podobnu i surovu realnost.
Premijer je prilikom Posjeta Sveučilištu Sjever ustvrdio i da je iznimno neugodni problem zatvorene studentske menze, jedine u Hrvatskoj koja studentima ne pruža zagarantirane usluge, uspješno riješen. Trebalo je samo da se on pojavi i da stvari automatski funkcioniraju ‘po špagici’. Nakon njegova odlaska ništa se i nadalje ne mijenja, a pitanje je hoće li u dogledno vrijeme uopće i doći do pozitivnog raspleta. Stvari trenutno ne izgledaju obećavajuće, ali površni promatrač, ljubitelj političkih bajki, mogao bi zaključiti da je premijer našao kvalitetno rješenje, a da oni s druge strane, dakle samo Sveučilište, nije u stanju to provesti u djelo. Takav je i trebao biti piarovski efekt Plenkovićevih poruka. Jasno, to sa zbiljom nema previše veze, ali je loptica opet prebačena na drugu stranu i kupljeno vrijeme za nova izmotavanja.
Istom je prilikom postavljeno i pitanje zašto to isto Sveučilište Sjever od države dobiva višestruko manje novca od ostalih javnih sveučilišta, iako je od njih ima veći broj studenata, od nekih i dvostruko više. Odgovor prisutnog državnog tajnika bilo je tek silno čuđenje nad tim podacima, kao i o informacijama o investicijama u sveučilišne objekte u Koprivnici i Varaždinu koje su i tijeku. Pokušao je prisutne uvjeriti kako resorno ministarstvo nema takve podatke i da se restriktivno ponaša sukladno pravilnicima. Moglo se zaključiti da ministarstvo koje upravlja javnim sveučilištima jedini ne zna ono što je u najširoj javnosti odavno poznato i lako provjerljivo, a i o čemu redovno izvještavaju to isto tijelo.
Insajderske informacije kazuju da su se domaćini, zgroženi razinom takvog bezobrazluka, jedva suspregnuli da pred premijerom ne naprave skandal. Važnije je od toga da je opet nejasno hoće li se u tom pogledu išta promijeniti, ili je i tu kupljeno vrijeme za nova muljanja i prenemaganja. Bitno je da javnost sve te probleme shvati kao obični nesporazum u komunikaciji.
Sitne su to bajkovite pričice u odnosu na ono što se trenutno događa na državnoj razini, gdje je latentna drama oko INA-e ovih dana proširena i šokantnim zbivanjima oko Fortanove, najvećeg hrvatskog poslodavca. Već smo čuli da Vlada nije imala blagog pojma oko sustavnog pljačkanja INA-inog plinskog biznisa, iako je lopovluk išao preko tvrtke koja je pod punom HDZ-ovom kontrolom. U međuvremenu smo saznali i da ista ta Vlada nema pojma ni oko toga da je Sberbank kao najveći Fortenovin dioničar prodao svoj udjel nekom mutnom arapskom šeiku, koji navodno i nije šeik, čime se ozbiljno krše i sankcije uvedene Moskvi. Nitko nema pojma kako to sve razriješiti.
Plenkovićeva je ekipa u potonjim slučajevima odlučila zaigrati na kartu bajke o Trnoružici, oko koje se ruši gospodarski sustav, a ona i nadalje bezbrižno spava. Prekrasni kraljević na bijelom konju nije na vidiku. Sve je izglednije da uspavanoj princezi umjesto njegova poljupca stiže onaj žabe krastače iz neke druge bajke braće Grimm. A mi ćemo opet plaćati ceh naših bajkoljubaca.
