Ovih se dana u Hrvatskoj sve više priča o ponovnom uvođenju vojnog roka, a nakon što je neki političar na nekoj sjednici izlanuo da bi bilo dobro da naši mladi momci ponovno idu u vojsku, ideja je uho zapala i vladajućima, a onda i javnosti pa bi sasvim izgledno moglo biti, osim ako se ne radi o predizbornoj kampanji ili ako se zaključi da bi pothvat vraćanja neke vrste vojne obuke koštao previše novca, da ponovnom idemo na nekoliko mjeseci ‘vojne stege’.
Osobno sam od onih koji je vojsku vidio samo na filmu ili prilikom velikih poplava kada je vojska hitno predsjednikovom direktivom poslana na ispomoć u Gabajevu Gredu i kada je zapovjednik vojnicima na nasipu ispod kojeg prodire voda rekao ‘Dečki, obujte čizme, tu je mokro!’ pa i nije baš da iz prve ruke mogu suditi o tome koliko je obavezni vojni rok efektivan i koliko se toga korisnog tamo nauči, a kad sam se zajedno sa svojim vršnjacima išao prijaviti na obavezno ‘civilno služenje vojnog roka’, nisam ljubaznom službeniku znao reći koji mi je kućni broj telefona jer smo svi već naveliko baratali internetom i mobitelima, a njemu je pao mrak na oči i teško da me mogao zamisliti u bilo kojoj diviziji osim one koja služi za topovsko meso. Sasvim opravdano, priznajem.
Osim ovih nekoliko nepovezanih iskustava, o vojsci i služenju vojnog roka znam i ono što sam čuo iz priča starijih koji su ga služili, a koje su mahom traumatične i moglo bi ih se otprilike opisati kao ‘bezvezno izgubljenih godinu dana života’, ‘period zbog kojeg sam kasnije izgubio kosu i zube’, ‘nepotrebno maltretiranje mladih ljudi’ i slično. Malo tko je, dakle, ako itko, pričajući o obaveznom vojnom roku rekao da mu je to nešto koristilo u životu, da se naučio disciplini ili kako se savršeno slaže krevet ili što već.
Zato ponešto i iznenađuju rezultati ankete javnog mnijenja koju je ovih dana proveo HRT, a prema kojoj većina (doduše, tek na njih tisuću ispitanih), podržava ponovno uvođenje vojnog roka. Neki navode sigurnost, drugi činjenicu da je to mjesto gdje ‘muškarci postaju pravi muškarci’, no u svakom slučaju i groznim pričama o služenju vojske unatoč, čini se kako većina podržava ovu ideju koja se u političkim krugovima pojavljuje svaki par godina.
Ako smo se, dakle, i opredijelili za to da u vojsku ponovno treba ići, ostaje još samo zapitati se u kakva je to vojska. U sjećanju su još relativno svježi slučajevi naših vojnika koji su redom bili pozitivni na kokain ili druge droge, a što je potiho nestalo iz medijskog prostora, e samo da bismo ovoga tjedna čitali o mladom vojniku koji je svojoj 82-godišnjoj baki na čuvanju ostavio američkog staforda koji ju je izgrizao do smrti. Mogli bismo možda ovdje raspravljati je li to zato što zaista postoje ‘opasni psi’ ili zato što je starica psu napravila nešto što nikad nećemo saznati ili zato što su zapravo krivi vlasnici koji svoje pse ne odgajaju dobro ili još tko zna što, no čini se kako naša vojska mladića u pitanju nije naučila ništa od spomenutog. Možda ne treba suditi prema izoliranom slučaju, a možda i treba. Jedno je sigurno, vojsku imamo, ali kakvu?
Vojska, ali kakva?
