Starinski cekeri jedno su vrijeme potpuno pali u zaborav, tu i tamo se još neku baku moglo vidjeti kako ga u ruci nosi u trgovinu ili na tržnicu no tada je odjednom ceker postao ‘cool vintage’ komad i mogao se naći u rukama svih modno osviještenih djevojaka.
Cekeri se zapravo zovu logožari i tradicionalno su se pleli u našoj županiji, ali i u Zagorju. Taj je stari zanat gotovo izumro, a na području Koprivničko-križevačke županije plete ih tek jedna žena.
Marijana Abram svoje logožare plete već 25 godina i u tome je prava majstorica.
– Plesti su me učili mama i tata. Oni su pleli logožare i od toga su zarađivali za život. Nažalost, nitko od moje braće nije bio zainteresiran za nastavak tradicije osim mene – kaže Marijana te dodaje kako je ona svoje prve samostalne cekere isplela davne 1997. godine.
– Radila sam u jednoj tvornici obuće, a kasnije sam pomagala suprugu u njegovoj radioni. Kako su sinovi rasli tako sam se ja prisjetila koliko zapravo volim plesti cekere i vratila sam se toj ljubavi koju su na mene prenijeli moji roditelji – prisjeća se Marijana.
Pojašnjava kako se logožari ne mogu raditi bez ljubavi jer je to pretežak posao od kojeg se danas ne može živjeti. Rade se od rogoza, biljke koja raste na močvarnim područjima, a Marijana ga sama bere.
– Rogoz se bere u ljetnim mjesecima, sredinom kolovoza. Za pletenje valja samo onaj dio rogoza koji je pod vodom što znači da morate ući u močvaru i sjeći biljku pri dnu te stajati na ono što je ostalo kako ne biste propali u mulj. Kada se nabere treba ga ostaviti da se suši na suncu nakon čega se skuplja i razdvaja u tanje niti kojima se plete – kaže te dodaje kako taj proces zna potrajati poprilično dugo budući da vrijeme nije uvijek na usluzi.
Ove godine, kaže, ne zna hoće li ga ići brati jer vlada mišja groznica pa je opasno gaziti po močvari u kojoj ova biljka raste. Osim što je teško doći do njega, teško ga je i pripremiti prije tkanja. Pokisne li rogoz, dobit će plijesan i neće ga se više moći upotrijebiti, a osim što ga je teško nabrati i pripremiti, samo tkanje logožara jednako je zahtjevno i traži puno vremena.
-Za jedan ceker treba mi oko osam sati. Jednom kada ga krenete tkati ne možete stati pa nastaviti sutra ili za tjedan dana jer rogoz morate namočiti prije tkanja kako bi bio savitljiv, a potom gotovi ceker ostavljate da se suši i stvrdne. Isto tako u tkanju logožara ne smijete pogriješiti jer to kasnije više ne možete popraviti, trebali biste rasplesti cijeli ceker– kaže Marijana koja svoje logožare plete na premi.
– Moja mama je taj ‘stroj’ za tkanje zvala prema i na njemu i ja pletem svoje logožare. Imam oznake koje mi pomažu da lakše izračunam visinu cekera. Ručke radim zasebno i upletem ih kako bi one bile čvrste te ih još pojačam užetom – priča Marijana i sjeda na nešto što izgleda kao drveni konjić.
– To mi je od drveta izradio moj otac i na tome radim ručke jer su one najteži dio svakog logožara. Dok su moji roditelji bili živi mama je tkala, a tata je radio ručke. Nakon što ispletem ručke ‘popeglam’ ih peglom, koju mi je također izradio tata, kako bi one bile što ravnomjernije, a niti rogoza što zbijenije – objašnjava Marijana tehnike ovog starog zanata.
Tužna je, kaže, jer svoje znanje nema kome prenijeti. Mlade ljude to više ne zanima i boji se kako će tradicija jednostavno nestati jer to uskoro više nitko neće znati raditi. Jasno joj je, dodaje, da je rogoz teško brati, ali ljubav prema tom poslu jača je i od mulja i od komaraca.
– Nemam koga naučiti kako se to radi jer se to mladim ljudima ne da i ne interesira ih. Ja to zaista volim i na mene izrada logožara djeluje terapeutski. Odmorim dušu i nije mi teško sjediti osam sati – kaže Marijana koja osim elegantnih cekera svoju kreativnost izražava i kroz izradu nakita i broševa, ali i brojnih drugih sitnica i dodataka poput podmetača za stolove ili ‘košuljica’ za teglice sa cvijećem.
– Ideje crpim sa svih strana, a sve što radim je u potpunosti od prirodnih materijala i nije bojano umjetnim bojama. Prstenje radim od drveta, američkog žira i raznih sjemenki poput graha ili kukuruza u raznim bojama. Imam crveni, plavi i bijeli kukuruz pa svaki od njih ima i komušine različitih boja od kojih pletem cvijeće kojim ukrašavam ogrlice, narukvice ili logožare – priča vješta Marijana koja svoje maštovite radove rado prezentira na sajmovima.
– Volim otići na sajmove i pokazati kako se cekeri pletu. Često idem i u Sloveniju u Domžale. Oni pletu slamu pa im je moj rogoz jako zanimljiv i tamo je potražnja za logožarima čak i veća nego kod nas – priča te pojašnjava da njezini logožari, ako se o njima pravilno brine, mogu trajati i preko deset godina.
– Rogoz je jako čvrsta biljka. Logožare treba čuvati suhe na vlažnom mjestu i trajat će vam sigurno barem deset godina, a potrgati ih je gotovo nemoguće pa su odličan izbor za odlazak u kupovinu kada trebate nositi nešto teško. Nekad su ih zbog njegove izdržljivosti koristili mesari jer su u takvim torbama nosili alat – priča Marijana i naglašava kako, osim što su estetski privlačni, njeni cekeri su i ekološki prihvatljivi.
– Kada vam dosadi ili se istroši zakopate ga u zemlju i uskoro ga više nema. Ne trebate čekati tisuću godina da se razgradi kao što je to slučaj s plastičnim vrećicama, a kako ne sadrži nikakve umjetne boje potpuno je siguran za okoliš – zaključuje vedra logožarica Marijana.
