Međimurskom županu Matiji Posavcu sudi se već gotovo deset mjeseci. Optužen je za trgovanje utjecajem, a trenutno se vještače snimke koje je snimila ‘buba’ postavljena u njegovom uredu.
I ne bi to bilo čudno da se sve skupa ne odvija u Hrvatskoj odnosno u zemlji u kojoj uz korupciju vlada i nesposobnost pa je tako ‘buba’ u uredu bolje snimila zvukove iz okoline, nego sporne razgovore trgovanja utjecajem.
Naloženo je zato da se snimka ‘očisti’ te da se napravi i transkript razgovora, a što je onda potrajalo mjesecima.
Šum u uhu s bubom
Posavec se u međuvremenu predomislio pa je nakon ostavke na mjestu župana i puštanja da se brani sa slobode, rekao kako se ipak ne osjeća krivim. Uz njega je optužen i član upravnog vijeća ŽUC-a Međimurske županije Josip Kobal te Milorad Novković, bivši pročelnik Upravnog odjela za opću upravu i imovinskopravne poslove.
Momci su se malo zaigrali pa je, kako tvrdi USKOK, Posavec na Kobalov zahtjev ‘učinio sve kako bi u osigurao mjesto u upravnom vijeću ŽUC-a’, a za sve je uzeo i neke novce. Ništa strapno, možda desetak tisuća nekadašnjih kuna. Posavec je pak Novkovića tražio da u Odsjeku za imovinskopravne odnose zaposli nećakinju njegove zamjenice. Problem je bio u tom Odsjeku nije sistematizirano radno mjesto koje bi odgovaralo njenoj stručnoj spremi pa je Novković promijenio pravilnik i malo ga ‘prilagodio’ nećakinji.
Ništa novo i ništa čudno, a stvar ne bi bila ni tragična ni smiješna da se ovih dana nije javio spomenuti telekomunikacijski vještak koji je nakon preslušavanja snimki napisao kako je sadržaj razgovora većinski nerazumljiv. Stvar je preuzelo sudsko vijeće Županijskog suda u Zagrebu na čelu s Mladenom Žeravicom. Suđenje je nastavljeno, a vještak se u sudnici pojavio s velikim zvučnikom, no čak ni to nije bilo dovoljno da se razumije o čemu se razgovaralo na snimkama.
A kaj ve?
Problem je, vjerovali ili ne, u dijalektu – vještak je ‘ve’ razumio kao ‘ne’ pa je ‘ve bu ona diplomirala’ čuo kao ‘ne bu ona diplomirala’, ‘deti’ uopće nije razumio, a Kobal je, očekivano, transkribiran kao ‘Kobau’. Sve to podsjeća na onaj vic u kojem pretpostavljeni kajkavski majstor pretpostavljenog nekajkavskog klijenta pita ‘a de bi de bide’, a što rezultira sveopćim čuđenjem u pretpostavljenoj kupaonici.
Vic je dobar, kao što je uostalom dobar svaki vic koji zapravo uopće nije vic, nego tek stilizirana anegdota iz stvarnosti, a stvarnost je takva da se Hrvati, unatoč navodno jedinstvenom hrvatskom jeziku kojeg ravnopravno čine tri naša dijalekta – štokavski, čakavski i kajkavski – zapravo uopće ne razumiju.
I dok politika nastavlja instrumentalizirati jezik za svoje jeftine populističke fore, silujući ga unedogled, e samo da bi postao što različitiji od neprijateljskog srpskog, a što se, htjeli mi to priznati ili ne, može jedino nasilnim umetanjem novotvorenica u hrvatski leksički korpus, ljudi u nekad kajkavskom Zagrebu ne razumiju kajkavce iz Međimurja. Treba pritom priznati da, iako je dijalekt suštinski isti, međimurski kajkavski je znatno ‘tvrđi’ o nekadašnjeg agramerskog kajkavskog urbolekta s oznakom ‘ugrožene endemske vrste’, no problem zapravo nije u tome što sudski vještak nije razumio međimurski, nego u tome što je kajkavski ponovno i sasvim nepravedno gurnut u kategoriju ‘sprdnje’. Slično se svakodnevno vidi i na našoj nacionalnoj televiziji na kojoj kajkavskim dijalektom govore samo poljoprivrednici u Plodovima zemlje ili likovi u filmovima, serijama ili crtićima, a koje se želi učiniti priglupima, naivnima i seljačkima odnosno ‘smiješnima’. Vidjelo se to i na našem nacionalnom izboru za pjesmu Eurovizije kada je nastupao varaždinski Cold Snap pa inače rođena Čakovčanka Barbara Kolar ‘kajkavce z Varaždina’ s ispravnim kajkavskim naglaskom odmah komično označila kao ‘naše domače dečke’.
Opet Krleža, uvijek Krleža
Iako kajkavci vjerojatno ne razmišljaju aktivno o tom svom statusu ‘smešnih bedaka’ koji im je nepravedno prišiven, stvorili su nesvjesno obrambeni mehanizam pa se u gostovanju u medijima uvijek trude govoriti književno, ‘sakrivajući’ koliko je moguće svoj naglasak. S druge strane, čakavci taj problem nemaju pa će bez problema pred kamere ili mikrofone stati i govoriti svojim dijalektom jer naprosto tako govore, a istodobno ih nitko neće smatrati ni komičnima, ni smiješnima, ni bedastima.
Sjetimo se, na trenutak, što je između ostalog u raznim raspravama o hrvatskom jeziku, govorio Krleža: srpski i hrvatski jezik, ovaj kojim govorim ja, jesu jedan jezik, ali se postavlja pitanje što s onih milijun i ne znam koliko Hrvata koji ne govore štokavski, već čakavski ili kajkavski, kakav je njihov jezik?
Povijesne karte posložile su se tako da je, najjednostavnije rečeno, današnji standardni hrvatski jezik temeljen na novoštokavskoj ijekavici i to je upravo ono o čemu je govorio Krleža, tražeći zapravo ravnopravnost svih narječja, a posebno možda kajkavskog za koji je već tad bilo jasno da je zapostavljen ili držan ‘seoskim’ i ‘manje vrijednim’. Naglašavao je zato da je problematično što je hrvatski jezik standardiziran prema samo jednom narječju, a posebno ako se u obzir uzme da je kajkavski bio govor ‘naše metropole’ koja je imala razvijenu ‘urbanu i građansku kulturu’.
Urbane i građanske kulture, međutim, danas u Hrvatskoj više zapravo nema nigdje, a kajkavci, i oni ‘korumpirani’ i ‘oni čisti’, nerazumljivi su ili smiješni državnim institucijama i ‘pravim Hrvatima’ kakvi na televiziji ili radiju govore ‘pravim hrvatskim jezikom’.
Pitanje jezika, na kraju, uvijek je bilo i pitanje politike pa možemo jedino i završiti jednim takvim pitanjem – ‘a kaj bumo ve?’, a onda možda na njega odmah i dati odgovor: A ve bi mortik mogli i mi v Koprivnici več jemput prestati svoj identitet, i gracki i kulturni i turistički i kakvi got, drugima pokazivati ko nekaj smešno, naivno i priglupo i hapiti se mortik toga da, ak več pripovedamo kajkavski, ne bumo mesto bedaka, nek mesto z razvijenom urbanom i građanskom kulturom.
