Prvi je dan ljeta. U ostatku svijeta to obično znači samo to – da je počelo ljeto. U Hrvatskoj za koju smo već navikli da, iako je dio svijeta, nije nužno i ista kao ostatak svijeta, to znači ipak i nešto više.
Prvo, početak ljeta označava neodoljivu potrebnu naših ljudi da jednostavno prestanu raditi i to jednostavno zato jer je – ljeto. Ljeti u Hrvatskoj nitko normalan ništa ne radi, već se umjesto toga bavi time koliko će neradnih dana uspjeti spojiti s vikendima, a što je ove godine nezgodno jer Dan antifašističke borbe je u subotu, Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja u ponedjeljak, a jedino svjetlo koje se ukazuje na kraju kalendarskog tunela je, kako joj i priliči, Velika Gospa koja je u četvrtak pa se može rastegnuti do ponedjeljka. Osim toga, užurbano se zovu svi prijatelji, poznanici i davno zaboravljena familija koja ‘ima nešto na moru’ ne bismo li ljetovali đabe; oni bez kolektivnih godišnjih odmora zavidni su onima koji ih imaju, a oni s kolektivnim godišnjim odmorima željeli bi pak biti ovi drugi jer im taman ‘baš ne paše’ na more ići u vrijeme kolektivnog s obzirom da je obiteljska vikendica u Jelsi sa 17 različitih suvlasnika u to vrijeme zauzeta.
Da bi Hrvatske (ljetne) tragedije bile još gore, čini se da je u zemlji ovih dana na sve strane vatreno. Uslijed smo toplinskog vala ili toplinske kupole ili toplinske superćelije ili toplinskog armagedona ili toplinske apokalipse ili kako već razni stručnjaci, prognostičari, sinoptičari i mediji nazivaju ljetne vrućine u nedostatku novih i još neiskorištenih sintagmi i atraktivnih naslova pa se pale meteoalarmi, dijelovi zemlje su ‘u crvenom’, a razni epidemiolozi u nedostatku posla do pojave legionele u nekim novim bolnicama ili jeftinim smještajima sa starim cijevima i neservisiranim klima uređajima diljem naše obale sad šalju priopćenja sa savjetima kako se zaštiti od vrućine i što učiniti u slučaju toplinskog udara.
Osim meteoalarma, pali se još štošta poput skladišta u Zaprešiću na kojem je s udaljenosti od pedesetak metara u jednom trenutku bilo izmjereno čak 1600 stupnjeva. Riječ je oko 8000 kvadratnih metara ispunjenih plastikom koja sada u ogromnom oblaku crnog dima poput onoga kada se neuspješno bira novi Sveti Otac šiklja u zrak i onečišćuje već ionako onečišćen zrak koji je pak prema svim podacima svih mjernih postaja za mjerenje kakvoće zraka sasvim dobre kvalitete.
Kad smo već kod Svetog Oca, vatreno je i zbog Vatrenih koji su, čini se, sve samo ne ‘vatreni’. Hrvatsku trese, kao što se to običava reći, ‘nogometna groznica’ pa su sve oči uprte u jedanaest naših državnih i nogometnih heroja koji su uz blagoslov Svetog Oca lično na Europsko prvenstvo otišli po zlatnu medalju, no čini se da, iako su bili kod pape, a i izbornik se zove Zlatko Dalić, ostaje sasvim nesigurno ‘da li će Zlatko dati zlato’ ili neće. Ako je suditi prema onome što smo zasad vidjeli, bolje bi bilo da su bili posjetiti Gospu jer svi znamo da je Gospa ‘jača’ čak i od Svetog Oca. Šalu na stranu, zabavno je gledati koliko ‘vatreno’ navijamo za Vatrene koji su ‘najbolji kad je najteže’ pa smo čas razočarani, čas rezignirani, čas revoltirani pa, kad načas povedu opet oduševljeno ekstatični, egzaltirani i spremni poput Svetog Oca svima od izabrane jedanaestorice oprostiti sve grijehe iz prošle utakmice ili prvog poluvremena, e samo da bi se u drugom poluvremenu sve vratilo na početak. Kao što se spomenulo već na početku, nogomet se gleda i u drugim zemljama svijeta, no Hrvatska kao dio svijeta ipak nije ista kao i drugi pa je prema tome i veza Hrvatske i nogometa ‘neopisiva’ i nekome koga ne trese ‘vatrena nogometna groznica’ zauvijek pomalo neshvatljiva.
Vatreno je bilo u okolici Obrovca gdje je iz još neutvrđenih razloga eksplodirala cijela jedna Češka obitelj, a nažalost i jedno dijete koje je izgubilo život, vatreno je u Dubrovniku gdje četiri kuglice sladoleda koštaju gotovo 16 eura, vatreno je oko zgrade splitskog Filozofskog fakulteta koji je cijeli išaran propalestinskim porukama koje su za jedne vandalizam, a za druge istina, vatreno je u i zraku punom vatrenog saharskog pijeska, vatreno je na otoku Kaprije u šibenskog arhipelagu gdje su mještani spriječili pristajanje trajekta na novu rivu, vatreno je u stambenom bloku na Voštarnici u Zadru je kao u pjesmi Disciplne Kičme sa zgrade na aute i ljude padaju betonske table… Sve u svemu, sve je u Hrvatskoj vatreno jer prvi je dan ljeta i svima nama koji nismo ‘vatreni’ i u ovoj smo zemlji barem mentalno stranci, ostaju tek riječi Alberta Camusa: In the midst of hate, I found there was, within me, an invincible love. In the midst of tears, I found there was, within me, an invincible smile.
In the midst of chaos, I found there was, within me, an invincible calm. I realized, through it all, that… In the midst of winter, I found there was, within me, an invincible summer. And that makes me happy. For it says that no matter how hard the world pushes against me, within me, there’s something stronger – something better, pushing right back.
