Ah, da, norijada. Sjećam se, većinom nažalost, kao da je bilo jučer.
Prvo se nitko ne može dogovoriti u što bismo se mi to trebali obući ne bi li nas normalni odrasli ljudi koji nas pijane i smrdljive zateknu na cesti mogli s lakoćom identificirati kao intelektualnu budućnost Hrvatske, a ne greškom zamijeniti za nekakve intoksicirane tek punoljetne budale. Nakon nekoliko tjedana prepirke, a sjećam se, nažalost, kao da je jučer bilo, odlučili smo se iz razloga sasvim nepoznatih odjenuti u Egipćane, ne bismo li na kraju zapravo izgledali kao nekakve neprivlačne i siromašne drag kraljice.
Drugo, ali ne i manje važno, potrebno se oboružati najglasnijim i najiritantnijim zviždaljkama i ostalim trubama koje trgovci strateški postave u izloge nekoliko dana uoči norijade i to također iz razloga sasvim nepoznatih, a koji navodno imaju veze s nekakvom tradicijom kojoj nitko ne zna genezu. Potrebno je, dakle, neumoljivo fućkati i trubiti gdje god se nalazili i bez greške uvijek svekolikom oduševljenom pučanstvu obznaniti svoju pijanu prisutnost. Valja stalno proizvoditi nesnosnu buku koja svima ide na živce i ima svima reći ‘evo me, završio sam srednjoškolsko obrazovanje pa pijan bauljam po gradu, sklonite se s puta’, sve dok i sebi i drugima ne izazovemo tinitus.
Treće i možda najvažnije, a što je već sasvim jasno iz svega spomenutog, treba u sebe unositi neograničene količine alkohola. Ne zato jer to zaista želimo i zato jer nam se baš toliko jako pije, nego zato da ispoštujemo neprikosnoveni imperativ norog maturanta koji nori na norijadi, e ne bi li proslavio početak ozbiljnijih životnih muka i problema koji ga pijanog trijezni čekaju iza ugla. Valja, dakle, piti odmah po buđenju, doći pijan u školu, piti u školi, markirati pa piti za vrijeme nastave, a onda ostatak dana bauljati okolo i dalje piti sve do sljedećeg dana kad sve treba ponoviti ispočetka.
Tu je i niz ostalih i manje važnih stvari poput mahanja razrednim barjakom što nas ima pripremiti za mahanje nacionalnim barjakom kada ćemo mnogo godina kasnije umjesto sa svojim razredom, pijani sa svojim prijateljima i kumovima bauljati po nekakvim svatovima. Valja se također zabavljati po nekakvim PVC šatorima s najgroznijom zamislivom muzikom, a što nas također ima pripremiti za budućnost vucaranja po raznim šatorima s jednako groznom muzikom i preslanim pečenjem na raznim ‘manifestacijama’ koje ćemo u životu pohoditi u nedostatku drugačijeg i neprošćenjskog sadržaja. Neizostavno je, naravno, i voziti pijan ili barem sjesti s nekim pijanim u auto, a što će nam kasnije također biti cjeloživotna vikend praksa.
Sve u svemu, biti maturant na brdovitom Balkanu i proslaviti završetak svog srednjoškolskog obrazovanja na naš tradicionalni balkanski način tradicionalnom imperativnom norijadom savršena je priprema za sretan i uspješan život u Hrvatskoj te za naše stasanje u prave pravcate punokrvne Balkance koji bi u protivnom možda i imali šanse biti pripadnicima suvremenog i dostojanstvenog svijeta.
I zato, drage maturantice i maturanti, sretno!
