I dva tjedna nakon nekoliko oluja koje su masakrirale i ovo nešto sitno što je ostalo od Zagreba i Slavonije, ali i načele područja dosad donekle pošteđena od destrukcije elementarnih nepogoda poput Pule, Rijeke i istarskog Novigrada, zbraja se materijalna šteta. HEP je najavio da će samo sanacija ‘elektroenergetskih objekata’ kojima bi struju ponovno trebali dobiti stanovnici Slavonije koji ionako već godinama žive u metaforičkom mraku koštati 21 milijun eura, a ostatak kaosa koji su vjetar i kiša ostavili za sobom još se niti nije počeo zbrajati.
Ako je suditi po onoj poznatoj ‘djela, a ne riječi’, država neće napraviti ništa, no zato su tu srčani stanovnici ove Lijepe Naše kojima kataklizme uvijek iznova ukazuju na to da bi se trebali ujediniti i stvari uzeti u svoje ruke te se uzdati u se i u svoje kljuse, a ne očekivati pomoć države – jer im država neće pomoći. To se pokazalo već nebrojeno puta od čega u najsvježijem sjećanju ostaju potresi koji su razrušili Baniju i Zagreb, no kao što to Stjepan Radić reče još 1918. godine na zasjedanju Središnjeg odbora Narodnog vijeća u Zagrebu, naši ljuti radije će srljati kao guske u maglu nego propeti krila i odletjeti.
Prije nekoliko dana u centralnim vijestima jedne od gledanijih naših televizija, razdragana i ushićena novinarka sa svojom je ekipom posjetila napaćenu Baniju, ne bi li se tamo susrela s ljudima koji su odlučili priskočiti upomoć svojim sunarodnjacima iz jednako napaćene Slavonije. Tamo je razgovarala s nekom gospođom koja zajedno sa svojom obitelji već nekoliko godina živi u ‘privremenom smještaju’ koji se inače još zove kontejner koji nije namijenjen ljudskoj upotrebi, osim ako ljude kao što to čini naša Vlada – smatramo smećem – dok muškarci iz njezine familije u pozadini zajedno s prijateljima, poznanicima i rodbinom u kamione tovare crijepove i ostali građevni materijal koji će dostaviti u Novsku i ostala olujom pogođena područja. ‘A šta ćemo’, sliježe ramenima. ‘Moramo jedni drugima pomoći kao što smo si pomogli već tko zna koliko puta, u tome i jest snaga našeg naroda’, veli gospođa iz petrinjskog kontejnera koja već treću godinu zaredom čeka da ju država zbrine kao što je i obećala.
Sve što je rekla, savršeno je točno. Naši će se ljudi baš kao i guske zbiti jedni uz druge i u pravilnoj formaciji zajedno srljati u maglu kako bi jedni drugima pomogli kad već nitko drugi neće. Pritom zaboravljaju, možda zato jer ne misle, a možda zato jer su guske, da Vlada to itekako koristi, obećavajući im istovremeno pomoć i bolji život. Zašto bi naša Vlada pomagala našim ljudima ako vidi da će si oni pomoći sami, a onda svejedno još i ponovno glasati za njih na izborima sljedeće godine? Valjda zato jer su ljudi iz Vlade visoko pa dobro vide za razliku od gusaka koje se sklopljenih krila zajedno s maglom zadržavaju na tlu…
