Njeno ime je Kristina Ogrinec. Umjetnica u duši i tijelu Koprivničanke rođene 1995., a koja ima slovenske korijene s mamine strane, iz grada Postojna. Ako ste čuli ili posjetili, ili barem vidjeli tablu Postojna jama, znat ćete otprilike gdje je taj gradić. No, ovo je priča o Kristini. Završila je osam razreda OŠ Braće Radić, četiri razreda Srednje strukovne škole u Varaždinu, smjer Grafički dizajn i likovna umjentnost, a od devete godine bavi se plesom.
– Nakon srednje škole odlučila sam istražiti majčine korijene pa sam se uputila u Ljubljanu, gdje sam upisala Akademiju za likovnu umjetnost i oblikovanje, smjer fotografija. Slovenski jezik sam donekle znala, jer sam više puta godišnje posjećivala obitelj s majčine strane. Nije mi slovenski jezik predstavljao toliku prepreku, no naravno, za pisanje diplome imala sam pomoć svojih dragih prijatelja koje sam tamo stekla – kaže ona i dodaje kako je Slovenija predivna zemlja puna zelenila, planina, prirode, sporta pa tako i umjetnosti. Misli da stvari koje je tamo naučila ne bi mogla naučiti u Hrvatskoj i na tome je jako zahvalna. Ljubav prema fotografiji u Kristini je tinjala od malih nogu.
– Gledala sam fotografije svoga oca, slike s njegovih avantura i čudila se pričama koje su bile iza papira. Počela sam fotografirati sa obiteljskim fotoaparatom, svoje avanture kada bih išla na putovanje ili druženje sa prijateljicama. Sve što mi se činilo zanimljivim ja bih fotografirala. Bila sam u to vrijeme i dosta hiperaktivna djevojka, imala sam puno energije, možda i radi toga jer sam se bavila sa plesom, pa sam tako uvijek skakutala uokolo – priča. Umjetnost općenito ozbiljnije je vidjela kad se upisivala u srednju školu. Tad je krenuo put prema umjetnosti, htjela je doznati kako napraviti svijet ljepšim, šarenijim, zaigranijim, zanimljivijim i sretnijim mjestom.
– Umjetnost tj. kreativnost kao kvalitetu osobnosti, naslijedila sam od moje majke, prvo je radila sa staklom; od lampa pa do nakita, oslikavala je ogledala i crtala na njih, sada se bavi sa oslikavanjem pisanica, ali osim toga posjeduje puno različitih kreativnih sposobnosti. Roditelji su mi velika inspiracija i motivacija, svakodnevno učim od njih i oni od mene, međusobno se smatramo prijateljima, te se jako volimo – rekla je Kristina koja se nakon svega još uvijek se ne smatram umjetnicom jer ne živi od toga, još uvijek taj dio sebe smatra hobijem ili nečim čime se bavi u slobodno vrijeme. Želja joj je naravno pronaći način da živi od toga i tek tad bi se usudila nazvati se umjetnicom.
– Volim se izražavati na što više mogućih načina, kroz ples, fotografiju, crtanje i slikanje, meditaciju, kuhanje, obrađivanje drveta, te se sada trenutno učim lijepiti pločice i obavljati majstorske poslove po kući. Još uvijek sam hiperaktivna i svaki puta kada mi bude dosadno, nađem nešto novo da naučim ili isprobam – govori. Voli raditi projekte, recimo u razdoblju kada je živjela u Ljubljani počela je sa dokumentiranjem ljudskih vještina kroz fotografiju, fotografirala je čovjeka i njegov postupak izrade violine, fotografirala je plesače koji su ju ponovno potaknuli na ples na svili i performans. Kada se vratila kući nastavila je s projektima.
– Oslikala sam dva murala u sklopu Street Art Festivala u Koprivnici, imala sam poduke Plesne meditacije u prostorima FUNK-a, trenirala sam u Plesnom studiju Jump, nažalost samo tri mjeseca dok nije došla korona. Uskoro nakon toga javila sam se gospodinu Bojanu iz Autentika te dokumentirala kroz fotografiju njegove tretmane i masaže, na čemu još uvijek radim – kaže Kristina. Radi na još dva slična projekta, fotografira novonastajuću nutricionističku karijeru Tee Mačković i građevinski projekt gospodina Josipa Srbiša, koji po njenom mišljenju ima jako zanimljiv pogled na arhitekturu, što nju također dodatno inspirira i motivira.
– Fotografija, crtanje i ples su područja u kojima se jako pronalazim od malena. Kod fotografije, sve što je povezano sa ljubavi me privlači da fotografiram, kao što je ljubav prema životu, plesu, masaži, planinarenju, prirodi, arhitekturi i tako mogu nabrajat u nedogled… Za ples nemam temu, već se prepuštam samoj sebi i glazbi. Ples koristim kako bi bila povezana sa svojim tijelom i emocijama – ispričala je, dok s crtanjem nije tako jednostavno jer joj za crtanje treba mir i sloboda koje je kao dijete imala stalno, no kako odrasta sve joj je to teže pronaći. Ipak, trudi se i dalje, a za crtanje imam najviše motivacije kada ostane dulji period sama ili kada joj bude dosta svega pa se zatvori u sobu i crta.
– Estetika golog tijela tj. ljepota čovjeka kao takvoga, bila je tema koju sam proučavala u diplomskom radu, u kojem sam kroz seriju od sedam fotografija istraživala golo tijelo i njegovu ljepotu. Nakon studija nastavila sam istraživanje ljepote čovjeka kroz ples i Plesnu meditaciju. Sada definitivno bolje razumijem i vidim da je svaki čovjek lijep na svoj način, no sada me zanima na koji način čovjek pokazuje svoju unutarnju ljepotu tj. ljubav prema van – kaže. Zato sada dokumentira razne ljude koji pokazuju ljubav kroz karijeru, kroz svoj rad. Više to nije fotografiranje gologa tijela, sada je fotografiranje tijela kroz rad tj. čovjeka u najboljem izdanju što se tiče karijere.
– Najveća podrška mi je trenutno moj partner koji mi je i najbolji prijatelj i najveći izvor ljubavi. Moja obitelj me u svemu podržava i ponosi se sa mnom kada postignem nešto novo ili kada naučim nešto novo – rekla je, a za kraj smo ju upitali što za nju znači pojam ‘kvalitetna fotografija’.
– Za mene je kvalitetna fotografija ona koja iza sebe ima priču o kojoj bi mogli pričati satima. Uspomena koja nas vrati u prošlost, da se prisjetimo i ne zaboravimo tko smo i šta smo proživjeli – poručila je.
