Koprivničko-križevačka županija ove godine slavi 30. godina postojanja. I sve druge županije ove godine slave tri desetljeća jer su uostalom i nastale 1993. godine kada je to bila nužnost iz niza razloga u koje ovdje nemamo prostora ulaziti. Proslava ove obljetnice dobar je povod za podsjetiti se ideja o ukidanju županija i ostalih lokalnih jedinica samouprave ili kako se to više uopće zove, a što se u ovom ili onom obliku periodički predlaže već godinama.
Hrvatska danas ima ni manje ni više nego 555 (riječima: petsto pedeset i pet!) jedinica lokalne samouprave iliti općina i gradova te 20 (riječima: dvadeset!) županija i Grad Zagreb koji je i grad i županija i država i grad-država i grad-županija i županija-država. Za zemlju ukupne površine 55.594 kilometra kvadratna od čega jedan posto čini voda, to je valjda nekakav rekord. Predlagalo se zato da se taj broj smanji na 111 (riječima: sto i jedanaest!) što je, valjda, znatno manje od ovoga što imamo sada, a da umjesto županija imamo pet ili šest regija i Grad Zagreb kao grad-regiju ili što već, ali drugačije od svega ostalog, razumije se. Time bismo naš teritorijalni ustroj ‘okrupnili’ i dobili regije koje imaju kakvo-takvo povijesno, geografsko i drugo utemeljenje, no i to je problematično, a na što je ovog tjedna na rođendanu općine Viškovo (tamo negdje oko Rijeke, ugrubo) upozorio i predsjednik Milanović.
Iako većina ljudi većinu vremena ne čuje koju posluku pokušava porati predsjednik, većinom zato što su mu izjave obojane arogantnim nastupom, bajkovitim likovima poput plamenih jazavaca i isprekidane konstantnim šmrcanjem, mora se priznati da čovjek ima pravo kada kaže da je Hrvatska nastajala na političkom ujedinjenu, a da su ‘regije’ uvijek bile ‘kamen spoticanja nekih drugih identiteta i apetita prema Hrvatskoj’ te da se trebamo ‘čuvati kada Dalmacija ili sjeverna Hrvatska postanu regije jer to bi bile države u državi’. To je točno i teško da bi zapravo bilo dobro za Hrvatsku, ako ništa drugo, onda zbog toga što bi takvi entiteti na temelju tisućljetne i teško objašnjive domaće netrpeljivosti još i teže međusobno surađivali nego što je to danas slučaj ili bi zemlju zaista pretvorili u neku vrstu federacije na hrvatsko-balkanski način, a ta je pomisao zaista zastrašujuća, pogotovo uzimajući u obzir našu slavnu nesposobnost upravljanja samima sobom.
No ako smo već slobodni razmišljati o tome kako bismo se mogli preustrojiti i na kojim povijesnim temeljima, nije se iz štosa loše sjetiti ‘Podravske republike’ koja se protezala od obronaka Ivanščice na zapadu do Virovitice na istoku sa središtem u Koprivnici. Iako je povijesni kontekst ‘Podravske republike’ srećom potpuno drugačiji od ovog današnjeg (kudikamo je, hvala bogu, bolje da nam je danas problem HDZ, a ne NDH), jedno je ostalo isto – ‘Podravci’ i Koprivnica i tada i sada ostali su sve izoliranijim od ostatka države koja je počivala na jednom drugom režimu. U jednom izrazito metaforičkom smislu, politički je slično i sad pa teško da tradicionalno lijevi Podravci mogu računati na podršku desne hrvatske vlasti. Možda bi se zato zaista trebali ponovno izolirati i uzeti stvari u svoje ruke, možda napokon i sami izgraditi cestu, no više o tome na stranicama 10 i 11… Sretan vam Dan županije!
