Koprivničko-križevačka županija ovog tjedna slavi svoj 30. rođendan. U ova tri desetljeća mnogo se toga promijenilo jer se u županiju kontinuirano ulaže sa željom da ona bude još bolja i razvijenija. U toj stalnoj mijeni, ali s istom tom željom, rijetka je konstanta Darko Koren koji je još 2001. godine došao na mjesto zamjenika župana, a od 2008. godine pa do danas obnaša funkciju župana. Što još može ponuditi i kako vidi daljnji razvoj županije, otkrio je u velikom razgovoru.
Dugo ste župan…
– Ali ne predugo.
Na toj ste funkciji u desetljeće i pol svjedočili brojnim društvenim, gospodarskim i političkim promjenama. U čemu ih vidite?
– Promjene su vidljive u svemu. Evo, ovih dana često odgovaram na slična pitanja pa kažem da se sve brže moramo prilagođavati promjenama, ne može više funkcionirati na način kao što smo to činili prije dvadeset, deset ili prije godinu dana. Sve se u svijetu mijenja i neke su stvari kojima danas svjedočimo bile nezamislive prije tek nekoliko godina. Isto je i s politikom. Ona zahtijeva neprestanu spremnost na promjene, korak s vremenom. To se pak mora upotpuniti i s ljudima s kojima ste okruženi i s kojima radite, poticati ih na promjene, ali okruživati se i s novim ljudima, novom energijom, novim modelima funkcioniranja.
Je li ta spremnost na promjene i jedan od razloga zašto ste toliko dugo opstali?
– Sigurno. Ako ste spremni na prihvaćanje promjena i aktivno u tome sudjelujete okruženi s ljudima koji funkcioniraju na sličan način, to je važan alat za opstanak.
U posljednjih se nekoliko godina mnogo toga izgradilo, uložili ste u sportske dvorane, zdravstvo, školstvo, infrastrukturu… Jeste li zadovoljni dosadašnjim investicijskim ciklusima?
– Slavimo 30 godina ove županije, a ja imam tu sreću ili nesreću da promjenama svjedočim već 22 godine. Županija je tek kretala u školu, imala je osam godina kad sam ušao u ovu zgradu kao zamjenik. Mislim da mogu objektivno ocijeniti svu tu mijenu koja se dogodila u tom razdoblju. Jesam li zadovoljan? To je pitanje na koje se uvijek može odgovoriti s ‘moglo je i bolje’, ali mislim da možemo biti zadovoljni kako smo se razvijali. Posebno je važan razvoj u posljednje četiri godine jer je to razdoblje intenzivnog ulaganja i investicija. Prije svega nacionalnih jer mi smo trenutno, usudim se reći, najveće gradilište u Hrvatskoj. Pelješki most je završen, vrijedan je 400 milijuna eura, a mi danas imamo projekt drugog kolosijeka pruge Križevci-mađarska granica koji je financijski teži i od Pelješkog mosta. Korist od toga nema samo naša županija, nego cijela država i širi gospodarski subjekti. Sama županija kao nekakva administracija možda od toga ima i najmanje koristi. Taj je koridor gdje trasa prolazi zauzeo određeni prostor i možda svi efekti toga nisu pozitivni, no u gospodarskom i prometnom smislu mobilnosti i dostupnosti, to je nemjerljivo važan projekt. Tu je i aglomeracija u vrijednosti 100 milijuna eura, brza cesta do Kloštra Vojakovačkog čija bi gradnja ovih dana trebala krenuti…
Vratit ćemo se još na brzu cestu.
– Dobro, tu je i projekt Piškornice, tu su naši projekti izgradnje dvorana i centara kompetencije. Sve u svemu, govorimo o 700 milijuna eura investicija u vrlo kratkom razdoblju. S tog aspekta moramo biti zadovoljni, inače smo nezahvalni.
Je li spremnost na investicije jedna od stvari koje još uvijek možete ponuditi biračima? Što još novoga namjeravate ponuditi?
– Imam puno toga novoga za ponuditi. Sigurno će doći i netko novi, ako ne sad, malo kasnije, no važan je kontinuitet. Mislim da je jedan od uspjeha svih ovih godina koliko sam tu to što smo uspjeli posložiti našu administraciju, imam dobru ekipu uza sebe koja radi svoj posao. Oni su garancija nastavka dobrog kontinuiteta. Naravno, dođe politika, dođe netko drugi s drugačijim promišljanjima, idejama i prioritetima. Ljudi misle da postoji bezgranični prostor za vlastitu imaginaciju, izvedbu, no dosta je toga zapravo određeno. I proračunski i programski, nema tu velikog prostora za osobnu ideju i projekte.
Složit ćemo se da se u županiju ulaže, no statistika govori da stanovnici naše županije istovremeno troše najviše lijekova za smirenje živaca.
– Zato su sretni.
Da, to je štos na tragu kojeg je i ovo pitanje. No po čemu onda treba mjeriti uspješnost? Jesmo li uspješna županija ili nismo?
– To je subjektivna ocjena. Naravno da ćemo mi koji njome upravljamo za sebe reći da smo odlični. Ne možeš reći da nešto ne valja, a i dalje tražiti podršku ljudi. Mi, političari, skloni smo glorificiranju stanja jer osjećamo odgovornost. Uvijek su neke stvari bolje, a neke lošije. U nekima smo lideri u Hrvatskoj. Primjerice, prvi smo u državi ušli u javni linijski prijevoz, imamo 79 autobusnih linija diljem županija i svi mogu doći u neki od gradova u županiji obaviti svoje potrebe, pa i oni iz najudaljenijih mjesta. Prvi smo u subvencioniranju domova za starije i nemoćne, imamo jako gospodarstvo predvođeno Podravkom… Dobro, nismo mi zaslužni za to, ali jednim djelom jesmo, u segmentu srednjeg i malog gospodarstva te obrta. Nismo idealni, naravno. Osobno bih volio da, na primjer, imamo troje toplice. Uvijek me pitaju o turizmu kao grani gospodarstva koja kod nas i nije toliko razvijena. Pa i nije – sve naše susjedne županije imaju topličke kapacitete. Mi nemamo, tek su sada u fazi razvoja projekti geotermalnih izvora u Kloštru Podravskom i Legradu… Ulažemo u turizam, ali ta su naša ulaganja kap u moru u odnosu na ono što bi trebalo uložiti. Ključ uspjeha ulaganja u turizam simbioza je javnog i privatnog sektora. Mi možemo sufinancirati manifestacije, smještajne kapacitete u sklopu OPG-ova, ali to ne zadovoljava naše potrebe. Nemamo niti jedan ozbiljan hotel, a njih ne može graditi Županija.
Ima li još neiskorištenih potencijala, osim toplica?
– Sve je neiskorišteni potencijal. Na rijeku Dravu mogli bi se vezati razni programi, od logorovanja i spuštanja kajacima do ribolovnog turizma. Slično je i s Kalnikom. Tamo je svakog vikenda gužva, ali ništa od toga nije sustavno, nego je improvizacija. Tu je i dvorac Inkey za koji vjerujemo da će biti zamašnjak razvoja ekskluzivnije ponude turizma.
Teško je imati sve.
– Negdje smo lideri, a drugdje bi moglo biti bolje i na tome treba raditi. Često se uzimamo kao primjer slabog sustava navodnjavanja, s time se slažem. Zašto? Zato jer nikad nije bio pokazan dovoljan interes da bismo se mi kao javni sektor uhvatili sustavnog rješavanja tog pitanja. Turizam? Moglo bi biti bolje. I tako dalje…
Spomenuli ste Podravku. Sjećam se da je postojala određena skepsa prema novoj predsjednici Uprave. Jeste li danas zadovoljni situacijom u toj kompaniji?
– Ne može se osporiti da su procesi kojima svjedočimo izrazito pozitivni. Od obnove upravne zgrade koja sada izgleda svjetski, kao što i priliči takvoj kompaniji, pa do izgradnje logističko-distribucijskog centra, ulaganja u tvornicu Kalnik u Varaždinu, sunčanih elektrana…
Poslovnih rezultata?
– I poslovnih rezultata, iako je to nešto što mi izravno ne komentiramo. Ne možemo osporiti da se u Podravki događaju pozitivne stvari i moramo biti zadovoljni. Uvijek će netko reći ‘nismo zadovoljni, ljudi imaju male plaće.’ Istina, plaće trebaju biti veće, to će vam reći svatko, ali to je uvijek umijeće mogućega. Može li se prihodima i kontroliranjem rashoda stvoriti prostor za povećanje plaća? Može, i povećavale su se. Općenito, sve trenutne procese u Podravki mogu ocijeniti pozitivno.
Zaista već deplasirano pitati, ali što je s brzom cestom?
– To je projekt čiji koraci nisu baš najsretniji. Ali sva negativa ide na mene i moja leđa, a ja vam odgovorno kažem da sam jedini čovjek u ovoj županiji, da ne kažem političar jer je političar isto čovjek, koji je taj projekt održao na životu. Kad se već udara po mojim leđima, neka ljudi znaju. Da nema mene, ne bi više bilo niti govora o brzoj cesti, a sad ipak ima govora, inicijative, dogovora…
Je li zaista problem asfaltirati nekoliko kilometara ravne linije ili je prepreka politička?
– Županija je u tom projektu administrativno učinila sve što je i bila njezina uloga. Sljedeći korak ili kako vi kažete prepreka, je nastavak procedure. Ako u proračunu imate osigurana određena sredstva, provedete postupak javne nabave, dobijete izvođača radova, a on dođe u razdoblju kada sve cijene idu gore. Taj se posao ne može napraviti za dvostruko više od prvotno dogovorenih sredstava. Trenutna prepreka je dogovor oko aneksa ugovora.
To sve stoji, ali to se dogodilo i drugim projektima, a samo ova cesta ne ide nikud, osim u polje.
– Nedavno je i Cengiz prijetio da će prekinuti radove na pruzi…
I svejedno nije.
– I nije, da, ali radovi na cesti nisu niti počeli i neće početi dok izvođač radova ne dobije aneks. Navodno ga je neki dan i dobio… Razgovarao sam prošli tjedan s ministrom Butkovićem na telefon, bio s njim na utakmici u Splitu prije dva tjedna…
Što se njega tiče, radovi traju.
– Da. Čak sam mislio napraviti spačku pa ga pozvati na obilazak radova, ali sam odustao od toga jer ne volim takve provokacije. Sada je problem što nema materijala.
Ta cesta je zaista…
– Osuđena na poteškoće. A sve ide na moja leđa. Zato ponavljam, jedina sam osoba koja je taj projekt održala na životu. Cesta će se sigurno graditi.
S čelnicima kojeg našeg grada najbolje surađujete? Koprivnice, Križevaca
ili Đurđevca?
– Dobar sam svima jer je svima nama važno da Županija i gradovi funkcioniraju u primjerenom odnosu, a to se zasniva na odnosu čelnika. Svjedočimo na primjeru predsjednika Milanovića i premijera Plenkovića koliko loši odnosi nisu dobri ni za koga. Mi nemamo pravo biti u lošim odnosima i ne surađivati jer to nije korektno prema ljudima. Jedne su birali jedni birači, mene drugi, no svi žele da surađujemo. Neki dan sam pio kavu s gradonačelnikom Jakšićem…
Pa rekli ste da su i političari ljudi, mogu piti kavu i sve ostalo…
– Pa mogu da, ali odmah su me svi zafrkavali. S Rajnom sam također u dobrim odnosima, iako se s njim slabije vidim. Unaprijedili smo odnos i s Đurđevcom, jeste to primijetili?
Vidi se.
– U zadnje se vrijeme vidi da su tenzije popustile, a partneri smo i u projektu izgradnje doma za starije i nemoćne kojeg bez nas ne bi mogli prijaviti. Bez razmišljanja smo prihvatili to partnerstvo jer su nam ciljevi zajednički.
Pitam to zato jer ljudi često misle da se u politici nitko ni sa kime ne trpi, no nije to baš tako.
– Lacković ima osebujan stil u politici jer on nije klasičan političar, iako mislim da po nekoj drugoj osnovi nisam ni ja. Volio bih da smo si svi dobri jer ja ni inače nisam osoba koja egzistira na konfliktu. To se u politici ne može uvijek postići, no uvijek sam spreman popraviti odnose.
Iz ovog se razgovora dade iščitati da se planirate ponovno kandidirati za župana.
– Nemoguće je dvije godine prije lokalnih izbora decidirano reći što će biti. Ima raznih okolnosti koje će do tada ovisiti o toj odluci.
Nema to nužno veze s datumima. Ili još uvijek imate volje i želje to raditi ili nemate.
– Mislim da bih ja, od svih koji pretendiraju na mjesto župana, i dalje najbolje znao to raditi.
Pretpostavljam da onda i u budućnosti to želite raditi?
– Ne znam. Nekad se čovjek zasiti toga što radi, a i ljudi se zasite njega. Kompleksno je to pitanje. Ne ovisi to samo o meni, nego i o mojim životnim preferencijama, ljudima koji bi me u tome podržavali, partnerima, obitelji, zdravlju, izborima koji će se održati prije lokalnih izbora… Ovog trenutka imam i znanja i energije i nemam razloga reći da posao župana ne bih mogao raditi i dalje.
Ovisi li ta Vaša odluka i potpori HDZ-a?
– Naravno, ona ovisi i o potpori potencijalnih partnera.
Što poručujete građanima u povodu 30. obljetnice postojanja Koprivničko-križevačke županije?
– Iza nas je razdoblje na temelju kojeg možemo donijeti ocjenu o tome jesmo li uspjeli ovaj prostor učiniti prihvatljivim za život. Vjerujem da živimo u ekonomski, kulturološki, društveno i politički skladnom prostoru i možemo time biti zadovoljni. Sve se to vidi tek kad se ode negdje drugdje. Nismo mi to sve što smo činili, činili sami. Činili smo to u sustavu s ljudima s kojima smo se okružili, uz potporu građana koji od nas očekuju da uvijek bude bolje i na tome smo im zahvalni.
Stali biste iza svega što ste napravili? Na kraju dana, čini mi se da je to najvažnije.
– Ništa si ne predbacujem jer sam uvijek činio najbolje što sam znao i mogao. Nemam se čega sramiti niti bojati i uvijek mogu stati pred ljude. Svi moji kapaciteti bili su u funkciji toga da ovdje činim dobro. Jedino bih malo ubrzao brzu cestu. Želim svima da idemo dalje, još bolje. Sretan 30. Dan županije!
