Goran Trubelja već se 33 godine bavi dimnjačarskim poslom u sklopu obiteljskog obrta. Posao je naslijedio od oca Josipa koji je obrt otvorio još davne 1965. godine, a danas radi zajedno sa suprugom Renatom koja je također prije pet godina položila majstorski ispit i postala jedna od samo tri žene dimnjačarke u cijeloj Hrvatskoj.
– Bila sam već dugo u tom poslu i pomagala suprugu oko administracije, ali sam se odlučila educirati kako bih imala mogućnost uskočiti ako zatreba i na terenu. To je jako opširan posao za koji treba puno znanja, nije to samo čišćenje dimnjaka. Ako dođe do nesretnog slučaja, prvo zovu KC Plin i onda nas. Moramo pisati izvještaj policiji, snimiti vertikalu dimnjaka, izmjeriti monoksid, sve provjeriti da se vidi zbog čega je došlo do gušenja – kaže Renata pa dodaje da se mnogo nesreća gušenja i zapaljenja dimnjaka događa kad pušu jaki vjetrovi.
Tradicijski zanat
Goran smatra da je posao dimnjačara tradicijski zanat. Danas mu je, kaže, mnogo lakše i sigurnije raditi jer ima mjerne uređaje kojima mogu izmjeriti monoksid, povrat plinova, podtlak u dimnjaku.
– Prije 30 godina imali smo samo ogledalo i upaljač. Bilo je to staromodno, ali svejedno smo mogli puno saznati i na taj način – kaže Goran. Žao mu je što danas nema edukacije kada se pojavi novo trošilo kao u 80-ima. Sve moraju naučiti sami ili platiti nekome da im pokaže.
Goran nam ukazuje na utjecaj promjene klime i vremenskih uvjeta na dimnjake.
– Vremenski uvjeti su se jako promijenili, atmosferski tlakovi se mijenjaju, ujutro je sjeverac, popodne jugo. To su velike oscilacije koje djeluju na ljude, ali i na dimnjake. Prije 25 godina klima je bila potpuno drugačija nego sad, zima je bila zima, proljeće je bilo proljeće i ne sjećam se da je bilo slučajeva gušenja.
Nije bilo ni PVC stolarije, sad smo se svi zabrtvili unutra i zrak ne dolazi ako ne otvorimo prozor – kaže Goran.
Danas se za dimnjačara može školovati samo u Zagrebu. Ali da bi mogao raditi, nakon završenog majstorskog ispita, potrebno je dobiti i koncesiju. U Koprivnici se dodjeljuje na pet godina, a Goran kaže u nekim općinama i do samo godinu dana.
– Moraš imati dovoljno alata, ponuditi svoje uvjete i proći na natječaju da bi uopće mogao raditi. Ti su natječaji dosta problematični. Da bi dobio koncesiju uopće nije važno koliko dugo radiš nego tko ponudi više novaca. To je kao licitacija. Koncesiju sam plaćao koncesiju 120.000 kuna. Bilo nam je jako teško i skoro smo odustali od posla. Pet godina smo se morali zaduživati za plaćanje poreza, radnika i koncesije, a sad još uvijek vraćamo te kredite – kaže Goran.
Na posljednjem gradskom natječaju za koncesije uvjeti su se promijenili i poboljšali i Goran je time zadovoljan, ali zbog dugova koji su im ostali od prošle koncesije, još uvijek im je jako teško.
Dimnjačar nam je ukazao na problem do kojeg nažalost sve češće dolazi zbog povećanog broja vrana na području Koprivnice. U konkretnom slučaju te ptice dovode u opasnost ljude koji žive u stambenim zgradama na Trgu kralja Tomislava i u Kolodvorskoj ulici. Grade gnijezda unutar dimnjaka, a jedini način na koji se to može spriječiti je postavljanje mrežica.
– Imao sam situaciju kad sam spuštao kuglu, a iz dimnjaka je izletjela vrana koja se uspjela nekako provući sa strane. Ljudi misle da su one na vrhovima dimnjaka, ali njima je najljepše metar i pol u dubinu, tu se osjećaju sigurnije. Najviše im se sviđaju veći sabirni dimnjaci. Iz jednog dimnjaka znao sam izvući puno vreću granja koje su navukle unutra. I ne samo granja, našlo se tu raznih predmeta, natikača, dječjih plivalica, šindre, žice, toalet papira, konzervi, pa čak i kosti. Vjerojatno kradu predmete po balkonima, one su poprilično pametne životinje – kaže Goran.
Dodaje da je najveći problem kada ljudi ni ne znaju da su one u dimnjacima, pa onda lože, a ni ne znaju da su u opasnosti. Zato dimnjake treba obavezno redovito čistiti i provjeravati.
Goran i Renata slažu se u jednome, a to je da je njihov posao nepravedno zanemarivan i nedovoljno cijenjen. Goran kaže da je to struka koja je već propala.
Struka propada
– U današnje vrijeme kao da je raditi sramota, nastala je neka loša klima, stav da se u Hrvatskoj ništa ne isplati, da tu ništa ne valja. Roditelji upisuju djecu samo u gimnazije, a obrtnička zanimanja koja su jako vrijedna i bez kojih ne možemo, propadaju. Danas je teško naći prave majstore, to je jedan od razloga što sam se i ja prihvatila tog posla – kaže Renata.
Mnogo se ljudi lovi za gumb kad vide dimnjačara Gorana. A kad vide Renatu s alatom i u dimnjačarskoj odjeći svi se uglavnom jako čude, ali ona se ne obazire na te komentare.
– To je jako zanimljiv posao, puno sam s ljudima, ali moram primijetiti da nas dimnjačare stariji ljudi mnogo više cijene. Često popričaju s nama i lijepo im je kad dođemo jer su mnogi od njih sami. Zato i volim taj posao jer još uvijek postoji taj srdačan odnos i razgovor s ljudima koji te dočekaju. Stalno sam u pokretu, među ljudima, a i nosim im sreću – dodaje Goran.
