Ivica Sertić je 45-godišnji koprivnički nogometni trener s Uefa Pro licencom koji je strpljivo čekao svoju priliku. Bio je trener u mlađim kategorijama, najduže u kadetima i juniorima, bio je i voditelj Škole nogometa grada Koprivnice. Pratio je rast kluba od malih nogu, svjedočio je izrastanju Slavena Belupo u stabilnog nogometnog prvoligaša koji je 22 godine bez prekida u Prvoj hrvatskoj nogometnoj ligi.
Krajem jeseni dobio je priliku privremeno preuzeti klupu nakon otkaza Tomislavu Ivkoviću te je s dobrim igrama i rezultatima zavrijedio dvoipolgodišnji ugovor kao jedan od rijetkih koprivničkih stručnjaka u toj ulozi.
Kako ste se zarazili nogometom?
Bio sam dijete sa sela, u Sigecu, kamo su moji roditelji doselili iz Like. Od malena mi je prva igračka bila lopta, skoro stalno sam bio na igralištu. Nismo tada imali druge mogućnosti koje se sada nude klincima. Sve sportove sam pratio kroz televiziju i kroz novine koliko je bilo dostupno, i sve te sportove smo igrali, od košarke, nogometa, pa do stolnog tenisa. Ozbiljnije sam počeo igrati kao pionir u Mladosti iz Sigeca, i već u 13. godini došao sam u Slaven. Branko Pleše bio je prvi koji me prepoznao kao talentirano dijete na školskom prvenstvu i doveo u omladinsku školu, u pionirski uzrast, i od tad sam u klubu.
Koji su vam bili najljepši trenuci karijere?
Kod trenera Plešea igrali smo kvalitetnu kadetsku ligu bivše države u drugoj polovici osamdesetih. Bilo je to područje sjeverne Hrvatske, igrali smo i s Dinamom. Imali smo stvarno dobru momčad, i mi kadeti i juniori. Iz te generacije je i sadašnji direktor Šimunović, kao i Drvosek-Kihas, Tetec, Milivojević… Stvarno smo bili dobra klapa, i s Dinamom smo se borili za prvo mjesto. Za njih su igrali Jovičević, Peternac, stariji Bišćan i sadašnji trener Hajduka Oreščanin. Oni su negdje kiksali, mi smo ih tu dočekali kao prvi, i dali su nam 10 komada. Brzo je splasnuo taj zanos, razlika u kvaliteti bila je očita, ali to je trenutak kojeg pamtim iz dječačkih dana. U seniorskoj karijeri bilo je lijepih i manje lijepih trenutaka, ali ulazak u Prvu B ligu i u Prvu HNL ostali su u sjećanju. Skoro sva prijateljstva su mi i danas vezana uz nogomet, najviše uz kadetske i juniorske generacije te uz dečke koji su izborili Prvu ligu.
Jeste li tada mogli zamisliti da će Slaven toliko godina igrati u Prvoj ligi, da nikad neće ispasti, da će biti tako stabilan, pa i uspješan?
Često znamo komentirati kakve su uvjete dobila današnja djeca zahvaljujući ljudima u klubu i Gradu. U našim počecima klub je bio na razini Hrvatske lige sjever, a u vrijeme rata igrali smo lokalnu ligu s Legradom, Đelekovcem, tadašnjom Lokomotivom i ostalima. Da mi je netko tada rekao da će Slaven postati stabilan prvoligaš, bilo bi mi teško to povjerovati. Imam tu sreću da sam sve to proživio, od Valenta Vrhovskog koji je bio prvi predsjednik kad se klub počeo dizati, preko dolaska trenera poput Ilije Lončarevića i Ivana Bedija, pa do predsjednika Nikole Felaka kad se gradio stadion. Bio sam dio svega toga i ponosan sam na to, 33 godine mog života su ovdje u klubu.
Koji su treneri najviše utjecali na vas?
U mlađim uzrastima to su bili Branko Pleše, Mirko Kvakarić, Slavko Tomiša i Bonika Šafar, oni su nas pokušavali izgrađivati i kao ljude, ne samo kao igrače. Kasnije su to bili Ilija Lončarević i Ivan Bedi koji su imali najveći utjecaj kroz drugoligaški nogomet. U Prvoj ligi mogu spomenuti Branka Karačića, Luku Bonačića i Milu Nižetića, to su treneri čije sam treninge malo bolje pratio jer sam već tada počeo razmišljati i o trenerskoj karijeri. Tu je i Mile Petković kao jedan od trenera s kojim sam najviše razgovarao i tražio stručne savjete na početku svoje trenerske karijere u mlađim kategorijama, a porazgovaramo i zatražim savjet od njega i sada.
Koliko se nogomet u ovih dvadesetak godina promijenio?
Puno, to se uopće ne može uspoređivati. Da li je bolji Maradona ili Cristiano Ronaldo, to je nemoguće odgovoriti jer su to dva različita svijeta. I danas, ako se ne prate trendovi, teško da se može egzistirati u modernom nogometu ili na razini naše Prve HNL. Kao trener se moraš svakodnevno educirati, putem interneta, odlazaka na seminare i predavanja.
Koliko u radu koristite moderne tehnologije?
Koristimo ih dosta. Imamo GPS sustav putem kojeg imamo uvid u sve kondicijske sposobnosti naših igrača, čak i treninge koncipiramo tako, prema količini trke i pozicijama u momčadi homogeniziramo grupe. Postoji stil igre kojeg bismo htjeli gajiti, pa na taj način treniramo s kondicijskog stajališta. Koristimo i video-analize, bez toga je današnji nogomet nezamisliv. Imamo uvid u svakog suparnika, u njegove slabije i bolje strane. Kod dovođenja igrača u klub te analize nam također pomažu, svakog igrača može se „secirati“ do najsitnijih detalja. Pokušavamo pratiti trendove, koristimo se svime što nam je dostupno i pratimo sve što se događa u modernom nogometu. U velikim klubovima su stručni stožeri od desetak ljudi, nas ima manje, ali pokušavamo ravnomjerno rasporediti posao i obaviti ga na što je moguće bolji način. Vedran Purić je moj prvi asistent, Luka Bašić je kondicijski trener, a dvojica trenera vratara su živuća legenda kluba Branko Bali te Mario Hontić.
Koliko ste dnevno posvećeni poslu?
Pa može se reći da je to 24 sata, čak mi nekad i dan prekratko traje.
Dakle, i navečer prije spavanja razmišljate o momčadi?
To svakako, ali uvijek ostane vremena za obitelj koja se navikla na takav način života, tako da tu nema problema. I dok sam s njima, isto se priča o nogometu. Mlađi sin mi je 2006. godište, trenira s pionirima u klubu, i njega sve to zanima. Doma se gledaju utakmice, pratimo sve lige, ne samo HNL, tako da je nogomet stalno prisutan. I 90 % prijatelja mi je vezano uz nogomet ili sport.
Dolaskom Ivana Krstanovića, Darija Čanađije i Luke Menala momčad je dobila novu sliku?
U jesen smo detektirali probleme koji su nam se događali te smo odredili igrače koje bismo trebali ciljano dovesti na određenim pozicijama. Zahvalan sam direktoru i ljudima u klubu, jer smatram da smo uspjeli pronaći rješenja za koja u ovom trenutku ne sumnjam da će biti prava. Ivan se već dokazao, Darija poznajem iz kadeta kad sam mu bio trener, a i Luka je talentiran mladi igrač. Kod dovođenja igrača gledali smo da osim igračkih kvaliteta imaju i vrlo pozitivne ljudske osobine, da su to karakterni momci. Siguran sam da će biti prava pojačanja za nas i da nismo pogriješili.
Kako komentirate svojih pet remija na Slavenovoj klupi?
Rekao bih da ti remiji označavaju da smo postali stabilna momčad, iako bi sve bilo ljepše i bolje da su bar dva od njih završili našim pobjedama. U svih pet utakmica smo bili bliže pobjedi, a igrali smo protiv vrlo jakih suparnika, osim Rudeša i Istre kod kojih smo gostovali. Jedino bih drugo poluvrijeme protiv Rudeša ocijenio kao naše najlošije poluvrijeme, no očito je psihološki pritisak tada učinio svoje te nam se dogodio i niz nepredviđenih okolnosti, praktički smo ostali bez cijele vezne linije.
Napravili ste zaokret prema mladima, počeli im davati povjerenje i minutažu. Tko je to inicirao, vi ili Uprava?
Uvijek je klub tako funkcionirao. No, treneri koji su dolazili sa strane nemaju dovoljno dobar uvid u rad Škole nogometa i kvalitetu igrača u njoj. Naravno, i prije su mladi igrači dobivali prilike, poput Mate Jajala i Igora Bubnjića, njih su treneri postavljali u prvu momčad, te je klub zarađivao na njihovim transferima. Ja jednostavno dobro poznajem te igrače, siguran sam da imaju kvalitetu. Svaki igrač sa strane, bilo da je stranac ili je naš domaći iz HNL-a, mora biti duplo bolji od ovog našeg da bi zavrijedio mjesto u momčadi, tako ja gledam na to. Ljudi u klubu razmišljaju na sličan ili na isti način. Bodovna situacija i stanje na ljestvici ne dozvoljavaju nam da to bude još eksponiranije, ali radit ćemo sve da ta naša djeca dobivaju što više prilika, a zaslužuju ih svojim radom i ponašanjem, pogotovo ovi koji su trenutačno priključeni. Mislim da bi Slaven trebao biti klub koji će funkcionirati na takav način. Nažalost, sve kategorije treniraju nam na umjetnoj travi koja je stara već 13 godina i dala je svoje, stoga smatram da je, s obzirom na uvjete, čudo to koliko igrača izlazi iz Škole nogometa. Svi treneri u Školi zaslužuju zahvalu i priznanje, to je njihova zasluga jer već 80 do 90 posto isprofilirani igrači dolaze na prag prve momčadi i sad trener prve momčadi samo treba to prepoznati i imati hrabrosti dati im povjerenje.
Može li se još nešto poboljšati u radu Škole nogometa?
Uvijek će nas limitirati financije. Osnovna stvar u Školi nogometa je selekcija igrača. Prvo se baziramo na naše područje, na našu županiju, pa onda na regiju, a naravno da su nam zanimljiva i djeca izvan regije. No svako dijete od Varaždina do Osijeka koje dođe u našu Školu smatram djetetom s našeg područja, jer ne mogu svi biti iz Miškinine ulice. Primjerice, Silvija Rodića ljudi iz Osijeka nisu prepoznali, mi smo ga doveli dok je bio pionir, i smatram ga produktom naše Škole nogometa. Premala je baza naše županije da bi sve naše kategorije egzistirale i da bi bile konkurentne.
Kakva je vaša vizija Slavena u bliskoj budućnosti?
Prvi i osnovni cilj je ostanak u ligi. Momčad će se sama selekcionirati kroz ovih šest mjeseci, igrači će se sami stavljati u momčad, sami će si produljivati i raskidati ugovore. Već imamo sliku okosnice momčadi i 80 % igrača, i na ljeto se sigurno neće dogoditi da mijenjamo 10 igrača. A dok ćemo dovoditi igrače, onda će to biti pojačanja poput Krstanovića i Čanađije, ili pak mladi perspektivni igrači kao 21-godišnji Plantak iz Dinama II. Slaven bi trebao biti klub koji funkcionira na takav način. Naravno da su transferi neminovnost, i za naše najveće klubove. Imamo primjer Bistrovića koji je odigrao 10 utakmica za prvu momčad Slavena, a bio je predodređen da bude kapetan. Slična je priča i s Jamborom. Puno su dali ovom klubu, zaradilo se i na njihovim transferima, ali premalo su dali prvoj momčadi da bi zadovoljili i sebe i nas. S njima bi drugačije klub izgledao, ali ponekad ne postoji mogućnost izbora kad se pojavi ponuda.
Zna se da je trenerski posao stresan. Kako se vi s tim nosite?
Svaki posao danas nosi stres. Kako će se tko s tim nositi i kako će se prilagođavati, ovisi od osobe do osobe. Naravno da je trenerski posao stresan, liježem i budim se s problemima oko momčadi i oko kluba, bilo da vodim juniore, da sam voditelj Škole ili trener prve momčadi. Kad sam preuzimao prvu momčad, pitali su me osjećam li strah. Rekao sam samo da osjećam odgovornost prema ovom klubu koji mi je sve dao u životu. Dosta sam toga i vratio kroz svoj rad, ali klub mi je sve omogućio. Malo se pribojavam samo zato što imam preveliku odgovornost glede rezultata i ostanka u ligi.
Kako se opuštate, imate li neki filter?
Prvenstveno kroz obitelj. Volim gledati utakmice, čitam nogometnu literaturu, s kolegama obavezno odem na kavu prije ili poslije treninga. Neki poseban filter nemam.
Ni ribolov ili nešto slično?
Imam vinograd, ali to mi je više opterećenje i dodatni stres, a ne filter, ha ha!
Igrali ste prije često za veterane, pa i mali nogomet u raznim ligama. Igrate li i dalje?
Aktivan sam koliko mi to vrijeme dozvoljava, s tim da više volim odigrati prijateljsku nego neku natjecateljsku utakmicu u kojoj su veće tenzije i veće mogućnost nekih incidentnih situacija. Oformili smo veterane Slavena Belupo, odigrali smo dosad dvije prijateljske utakmice, i to je oblik rekreacije i druženja koji mi najviše odgovara.
Kakav je vaš trenerski stil?
Uvijek ću gajiti napadački nogomet. Trener sam koji bi volio da mu momčad uvijek izgleda kompaktno, da u fazi obrane bude dovoljno agresivna, da radi visoki pritisak na suparničkoj polovici te da iz tog visokog pritiska bude što efikasnija u tranziciji, da sa što više igrača dolazi u završnicu. A u fazi napada sklon sam građenju igre preko veznih igrača, iako te nekad suparnik prisili da izbiješ i odigraš dugu loptu. No, više sam za kontinuirani napad preko veznih igrača. I sam sam bio vezni igrač, tako da posvećujem veliku ulogu veznim igračima u svojoj momčadi.
Kakav je vaš odnos s igračima?
Zasad se ne mogu požaliti. Smatram da je vrlo dobar, da ne kažem odličan, svi su mi igrači vrlo bitni, nastojim svima posvetiti dovoljno vremena, da se nitko od njih ne osjeća zapostavljenim ili zakinutim. Volim da su svi zadovoljni, da sretni dolaze na treninge. Ima nas puno, i oni koji igraju su zadovoljni. Oni koji su na klupi su manje zadovoljni, ali su opet zadovoljniji od onog ostatka koji nije ni na klupi. Smatram da imamo vrlo korektan, prijateljski odnos, iako se uvijek mora znati red. Postavili smo regule ponašanja, no nisam za neke drastične kazne ni rezove, uvijek sam za razgovor kao način za rješavanje problema.
Zašto je otišao Izraelac Gordana?
Dogodila se neugodna situacija i za jednu i za drugu stranu. Stav kluba je da se s time ne ide u javnost, mogu samo reći da smo ostali bez kvalitetnog igrača na kojem sam kao trener gradio sustav igre. Uvijek ću sustav igre prilagoditi igračima, a on je bio jedan od kvalitetnijih igrača u klubu i puno nam je pridonosio na utakmicama. U određenom trenutku smo ostali bez njega, ali niti jedan igrač nije vrjedniji od momčadi. Taj događaj i njegov odlazak iz kluba su još samo više homogenizirali ostatak momčadi.
