Mlade koprivničke rukometne sutkinje Ivana Koren i Vedrana Stančir predstavljale su hrvatsko suđenje na Europskom olimpijskom festivalu mladih u Bakuu, glavnom gradu Azerbajdžana.
– Na turniru je ukupno odigrano 40 utakmica mlađih kadeta i kadetkinja, koje je sudilo osam sudačkih parova. Mi smo imale četiri ženske i jednu mušku utakmicu. Kao i inače, na svakoj utakmici s nama je bio nadzornik koji nam je ukazivao na prednosti i nedostatke, te savjetima pomagao da rastemo iz utakmice u utakmicu – rekle su Ivana i Vedrana po povratku iz Bakua.
Njih dvije je kao mladi i perspektivni sudački par Udruga hrvatskih rukometnih sudaca pred tri godine prijavila u EHF-ov projekt pod imenom ”EHF Young Referee”. Prve godine sudile su na turniru Prague Handball Cup u Pragu, lani su bile u Tuzli na turniru IHF/EHF Women’s Trophy, a ovo im je bio posljednji turnir u sklopu projekta.
– Osim suđenja, službene osobe EHF-a provjerile su našu tjelesnu pripremljenost i poznavanje rukometnih pravila. Sad čekamo povratnu informaciju o daljnjim koracima, a za nas je ovo iskustvo značajno iz više aspekata, gledano sa sudačke, a i s osobne strane. Svaka utakmica donosi nove situacije i izazove, tako da smo sigurno malo bogatije iskustvom nego prije ovih igara.
Djevojke su nam prenijele i svoje dojmove iz Bakua, velegrada s više od dva milijuna stanovnika.
– Sletjele smo oko ponoći i prvo smo vidjele grad po noći. Ostale smo zaprepaštene, kao da smo stigle u Las Vegas; puno svjetla i blještavila, i mnogo ljudi na ulicama. Nakon što smo obavile razgledavanje, složile smo se da je grad predivan. Međutim, više od novih ”svemirskih” zgrada dojmio nas se stari dio grada jer ima dušu. Ljudi su pristupačni i ljubazni, ali bilo je nemoguće ne primijetiti kako su Azeri jako loši vozači. Nakon svake vožnje izlazile smo iz automobila ili autobusa s mučninama, ali opet sretne jer smo preživjele. Isto tako, primijetile smo da tijekom dana na ulicama boravi malo ljudi, a kad padne mrak grad je krcat ljudima. Grad je čist, i to nas je jako iznenadilo.
Zanimljiv je i organizacijski dio priče vezan uz Olimpijski festival mladih.
– Organizacija je bila na visokoj razini, sve je bilo podređeno igrama. Primjerice, zaustavljao se promet kada smo odlazili na ceremoniju otvaranja i zatvaranja igara, prilikom svakog ulaska u dvoranu morali smo proći kroz skener kontrole svih torbi, a volonteri su u hotelu dežurali 0-24. Doista su se potrudili da sve bude savršeno, imamo jedan primjer za to. Nakon utakmice tražile smo prijevoz do hotela i zamolili su nas da pričekamo desetak minuta. Kad smo čekale prijevoz na parkiralištu, prišla su nam dva volontera s dvije stolice kako ne bismo čekale stojeći…
Stekle su Ivana i Vedrana korisne spoznaje iz kontakta s ostalim kolegama sucima.
– Svi sportaši su bili smješteni u Olimpijskom selu, a službene osobe u hotelu tako da nismo imale priliku družiti se sa sportašima, već samo sa sucima i ostalim službenim osobama. Najviše vremena smo provodili s kolegama sucima iz projekta YRP iz različitih zemalja izmjenjujući iskustva. Osim nas, pravdu su dijelili kolege Mađari, Francuzi, Švicarci, Nizozemci, Islanđani, Azeri i kolegice Rumunjke, i moramo priznati da smo bili prava klapa. Dosad ni na jednom turniru nije bila ovako složna ekipa, nije bilo ljubomore i međusobnog nadmetanja. Zahvaljujući ovim igrama stekle smo mnogo prijatelja, tako da nam je rastanak nakon 10 dana bio težak.
Često se mi u Hrvatskoj znamo žaliti kako nam je teško, no ima i zemalja u kojima je ipak malo teže. Osjetile su to naše podravske sutkinje u Azerbajdžanu.
– Kako su većina kolega bili iz kultura sličnih našoj, najviše smo naučile od lokalnih kolega koji su s nama podijelili svoje običaje i kulturološke razlike. Primjerice, dan nakon što smo se svi vratili svojim kućama i svakodnevici, kolega Ismayil iz Azerbajdžana je otišao na odsluživanje vojnog roka na godinu i pol, gdje će se pripremati za sukobe s Armenijom. Također, ostale smo šokirane nakon što su nam kolege Azeri otkrili kako njihova sudačka taksa iznosi svega četiri eura. Nakon navedenog, shvatile smo da u Hrvatskoj živimo jako dobro i da moramo biti zadovoljni s onime što imamo – zaključile su svoju egzotičnu priču naše podravske sudačke nade Ivana Koren i Vedrana Stančir.
