Nakon pustolovina u Australiji, Indoneziji, zatim Myanmaru, Tajlandu i Kambodži, Marko Fogl javio se s dojmovima iz Indije, Bangladeša, Nepala, Pakistana, Irana, Azerbajdžana, Gruzije, Armenije i Turske. Njegovo „putovanje života“ motorom od Novog Zelanda do Koprivnice polako se bliži kraju.
– Teško je sažeti osjećaje pri završetku ove jedne divne i posebne avanture. S jedne strane veselim se odmoru, miru, rutini, društvu i obitelji – situaciji u kojoj ne moram razmišljati gdje ću sutra spavati. Istovremeno me žalosti što se ovo putovanje bliži kraju. Nedostajat će mi upoznavanje novih ljudi, kultura, krajolika i općenito život na motoru – rekao je Marko.
Dodao je da je prije putovanja mislio da dobro poznaje našu zemlju jer je gledao i čitao mnogo putopisa.
– Imao sam osjećaj da je zemlja mala i sve je dostupno zahvaljujući internetu i društvenim mrežama, ali realnost je skroz suprotna. Shvatio sam da je zemlja užasno velika, puna toliko različitih kultura, ljudi, priroda, mirisa, okusa. Nedostajat će mi istraživanje. Još uvijek ne mogu vjerovati da postoje mjesta koja sam posjetio – napomenuo je Marko.
Istaknuo je da je neopisivo ponosan sam na sebe jer je ostvario svoj san.
– Ne mogu vjerovati da sam korak od ispunjenja mog sana i da sam potpuno sam došao do Koprivnice na motoru s Novog Zelanda preko raznih mora, kontinenata i bezbroj zemalja i gotovo 40.000 kilometara. Drago mi je da sam nastavio nakon svih nedaća u Indoneziji, jer bi mi bilo strašno žao. Zahvalan sam svim ljudima koji su učinili da ovo putovanje bude ovakvo kako jest. Uvjeren sam da je 99,9 posto ljudi na našoj zemlji dobro i žele ti najbolje – smatra Marko.
Kaotična Indija
Što se tiče posljednje rute, za početak je prenio svoje dojmove iz Indije.
– Svakakve stvari sam čuo o Indiji. Nakon strahota u Indoneziji, mislio sam da sam spreman na ono što me čeka. Očekivanja su mi bila stvarno niska. I onda šok – nered, sve prljavo, puno smeća, krave, koze, psi, svinje na cesti, ljudi obavljaju nuždu nasred ulice, hrpa prašine, zrak zagađen, jedva se sunce vidjelo, promet kaos gori od onog u Indoneziji – napomenuo je i dodao da iskustva s ljudima nisu bila dobra.
Ističe da mu je cijelo vrijeme pažnja bila usmjerena na preživljavanje na cesti i jedva je čekao izaći iz zemlje. Idući na rasporedu bio je Nepal.
– Proveo sam par dana u Kathmandu, napravio veliki servis na motoru. Tata mi poslao novu gumu i tu je počeo pravi šou. Poštari ne nose poštu nego sve odlazi u centralno skladište u kojem sam tražiš svoju pošiljku. Odem na poštu, nakon 100 godina, 55 različitih osoba i prostorija, šest katova i dva dana nađem svoju pošiljku – prisjetio se Marko i napomenuo da su mu Nepal obilježili ljudi, njihov šarm, toplina i srdačnost.
Čarobne planine koje doslovno oduzimaju dah
Nakon Nepala ušao je u Himalaje u Indiji.
– Sve što sam ranije napisao o Indiji, pada u vodu. Ovo je jedan drugi svijet – mjesta o kojima se legende pišu, teško pronalazim riječi kojima bih opisao ova čarobna mjesta. Visinska bolest zaista postoji. Mene je pogodila na 3000 metara. Imao sam osjećaj da će mi glava eksplodirati, usta su mi bila potpuno suha, pio sam neobično velike količine vode, vid mi se maglio, bio sam umoran, usporen i činilo mi se da ću se sa svakim korakom srušiti – objasnio je Marko.
Ono što mu se posebno urezalo u pamćenje je Kašmir. Zbog političkih odnosa nije bio siguran hoće li uopće moći proći tom zemljom.
– Koji tjedan prije otvorili su cestu i odlučio sam probati. Toliko vojne prisutnosti u životu nisam vidio, sve je bilo pod vojnom kontrolom. Tenkovi, oklopna vozila, haubice, rakete, pješadija. Internet i telefonske linije su ugasili, svijetla se gase u devet navečer i ne smiješ na ulici biti više – kazao je marko.
Što se tiče Bangladeša, nije imao nikakvu namjeru posjetiti ovu zemlju.
– Ali našao sam se na 20 kilometara od granice, na brzinu sam istražio sve što me zanimalo i odlučio je razgledati. Dobio sam vizu na šest dana. Nisam znao što očekivati – rekao je Marko.
Dodao je da Bangledaš nema gotovo nikakvih prirodnih kamenih resursa, što znači da je izgradnja primjerice cesta i pravljenje betona poprilično teško.
– Kako bi riješili taj problem, uvoze ga iz okolnih zemalja. Problem je što kamenje nije jednakih veličina – neki su veličine frižidera čak. Kamenje se dostavlja kamionima i to je jedini takozvani mehanizirani dio cijelog procesa. Sve ostalo je na ljudima – razbijanje, sortiranje, istovar iz kamiona. Nisam mogao vjerovati svojim očima kada sam to vidio – napomenuo je Marko koji se i sam okušao u tom procesu i nije mu bilo lako.
A olakšavala mu nije ni temperatura koja je bila između 41 i 44 Celzijevih stupnjeva.
Pakistan – definicija avanture
Nakon Bangladeša put ga je odveo u Pakistan i Iran.
– Pakistan me oduševio, to je stvarno definicija avanture. Imam osjećaj da se svakih pet koraka nešto posebno događalo. Teško mi je Pakistan usporediti s nečime, poseban je na svoj način. Sjeverni dio Pakistana, onaj brdoviti, je nešto nestvarno. Puno je divlje od primjerice Himalaja u Indiji. Postoji jedna poznata cesta zvana Karakoram Highway koja je službeno najviše brza cesta na svijetu na nekih 4800 metara nadmorske visine koja šara kroz cijelo to područje – voziš se pored jezera, glečeri dodiruju cestu, gledaš planine visoke od 8000 metara. Prizori su nezaboravni – opisao je Marko.
S obzirom na političku situaciju, kaže da su neka područja klasificirana kao crvene zone.
– Izgubio sam se i našao u jednoj od tih zona. Došla je vojska i antiteroristički specijalci koji su mi cijelu noć stražarili ispred hotela i pratili me cijelo vrijeme. prilikom izlaska iz Pakistana isto sam imao pratnju nekih 10-ak dana, nisam smio sam izaći iz hotela, a čak su i spavali ispred ulaznih vrata u moju sobu – kazao je Marko.
Idući na redu bio je Iran, za kojeg Marko napominje da je mješavina zapada i istoka pri čemu nije toliko tradicionalno i kaotično kao u Pakistanu i Indiji i polako se počinje nazirati utjecaj zapada.
Iza sebe je ostavio i Azerbajdžan, Gruziju, Armeniju i Tursku.
Ispunjenje njegovog sna bliži se kraju, a s nestrpljenjem ga očekujemo u subotu u podne na Zrinskom trgu u Koprivnici.
