Biti žena nije nimalo lako. Ženu prate teški zadatci kroz odrastanje i sam život. Neki kažu kada se rodi djevojčica da je “stigla princeza”, neki pak kažu “rodilo se dite”. U trenutku kada djevojčica počinje govoriti kažu da je baš slatka, a ako u odrasloj dobi žena puno priča kažu da ima “dugački jezik”.
Mladoj djevojci svi imaju potrebu savjetovati kako da se oblači, kada da dođe kući iz izlaska, kako da se ponaša na ulici s dečkom, kako si može dozvoliti toliko jedinica u školi, zašto ništa ne trenira, ako ne želi učiti da mora raditi i slično. Tijekom odrastanja počnu pitanja o tome kada će se udati, jer se smatra poželjnom udavačom koja će produžiti nečiju porodicu. Ako je udata pitaju ju kada će roditi. Ako rodi jedno dijete kada će roditi drugo? I tako u nedogled.
Takva pitanja okolina i oni koji „brinu“ o ženi postavljaju samo ženi koja se smatra “normalnom”. Ukoliko žena nije “normalna“, što je često izraz za ženu s invaliditetom, okolina joj nikada neće postavljati takva pitanja. U tom slučaju je potpuno suprotno. Od djevojčice s teškoćama nitko ne očekuje ništa. Ukoliko i krene u školu, dovoljno je da nauči čitati i pisati. Tijekom odrastanja ne postavlja joj se ni jedno od pitanja s početka priče. Djevojci s invaliditetom se ne postavlja pitanje kada će se udati, roditi i sl. Čak suprotno – od nje se ne očekuje ništa jer se smatra da ona ništa ne može ni dati.
Žena je ipak snažna kao stijena i kroz vjekove je pronazila put do svojih snova kao voda koja pronalazi put kroz kamen. Koliko god tvrd kamen bio, voda ga „otopi“ te teče prema cilju koji je odabrala. Krhka i naizgled nemoćna žena ostaje i opstaje.
