U Hrvatskoj postoji 20 županija. Tu je i grad Zagreb koji ima status i Grada i Županije, ali imamo i 127 gradova te 428 općina. Za pretpostaviti je da bi dio stanovnika uz dobru koncentraciju znao nabrojiti sve županije, no s gradovima bi išlo puno teže. Da ne kažemo gotovo nemoguće.
Naime, vrlo je vjerojatno da se niti jedan značajniji političar kada bi ga, uz njegov pristanak na tjedan dana zatvorili samog u prostoriju s najboljim delicijama, napicima i krevetom, no bez interneta i knjiga, tih 127 gradova ne bi uspio sjetiti. O općinama da i ne govorimo.
Predstojnik katedre za upravnu znanost na zagrebačkom Pravnom fakultetu prof. dr. Ivan Koprić godinama upozorava da je postojeći broj gradova i općina u Hrvatskoj prevelik i preskup te nedovoljno efikasan, pogotovo kad su općine u pitanju. Sada, kad se zbog koronavirusa ne smije bez propusnice iz općine u općinu odnosno iz sela u selo ta sporna efikasnost itekako dolazi do izražaja. Osim što svaki od tih gradova i općina ima zaposlenike za čije plaće putem raznih poreza i davanja novac izdvajaju građani, veliki dio zaposlenih ima nedovoljno obrazovanje, pa podosta tih općina i gradova, svojim stanovnicima nije u stanju pružiti niti minimun onoga što bi mogle i trebale.
GP: Profesore, godinama proučavate taj vrlo kompleksan ustroj Hrvatske, ima li ikakvog napretka ili barem volje za pomakom?
-Problemi se gomilaju, čak i povećavaju, već skoro 30 godina, a nitko se od političkih aktera koji su bili u prilici, nije našao pozvanim početi ih rješavati. Nekoliko je glavnih problema s tim sustavom. Prvo, sustav od 576 jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave građanima daje premalo javnih usluga, pri čemu za to nisu odgovorni oni koju u njemu rade, nego oni koji su ga tako osmislili, kao i svi koji ga takvog održavaju na životu. Usprkos jasnim odredbama Ustava, Sabor i niz Vlada su lokalnoj samoupravi zakonima oduzeli prilično ovlasti koje bi ona po Ustavu trebala pružati građanima te su za te poslove osnovali raznorazne agencije, ustanove, javna poduzeća, tijela državne uprave i druge državne institucije. Taj problem kontinuirane neustavne centralizacije je i pravni i organizacijski problem. No, odgovornost za njega je na središnjoj vlasti. Treće, problem je što imamo dva sustava lokalne samouprave, jedan u Zagrebu, a drugi u ostatku Hrvatske.
GP: Sve više gradova, pa evo i koprivnički gradonačelnik Jakšić, traže dozvole za kretanje bez propusnica kroz više općina, odnosno onih koje gravitiraju određenom gradu. Može li se iz takvih slučajeva na neki način vidjeti kostur tog nekog novog kvalitetnijeg teritorijalnog ustroja zemlje?
-Jako je puno tih primjera sada u cijeloj zemlji, od Istre i Hvara do Međimurja i bjelovarskog kraja. Naravno, ljudi sad kad im je u granicama tih premalih općina ograničeno kretanje i u kojoj ne mogu zadovoljiti ni najosnovnije životne potrebe bolje razumiju dokle seže njihova stvarna lokalna zajednica, njihovo područje života i u biti trebalo bi zabilježiti sve te sporazume, analizirati ih i iskoristiti kao dobrodošlu pomoć u ocrtavanju novih temeljnih lokalnih jedinica. Pritom, posebno naglašavam da to ne znači ukidanje općina, s čime se često plaši građane, nego njihovo preoblikovanje tako da zadrže sadašnji identitet i utjecaj, a da građani ne plaćaju nepotrebne birokratske poslove koji su tim općinama nametnuti nego ukupno gledajući dobivaju više boljih javnih usluga kroz svoje lokalne jedinice. Uz nekoliko promjena u zakonima ta se suradnja unutar granica stvarnih organskih lokalnih cjelina može institucionalizirati već za nekoliko mjeseci.-
GP: S nužnosti smanjenja broja općina i gradova u Hrvatskoj upozoravate sve Vlade, bez obzira na njihov stranački predznak. Je li Vas barem neka od njih donekle saslušala i dala povratnu informaciju?
Uvijek upozoravam na to da su promjene državne organizacije nužne, s tim da pod tim nikad ne podrazumijevam samo promjenu teritorijalne strukture lokalne samouprave. Više od 2000 ispostava raznih državnih tijela, agencija, ustanova i poduzeća funkcionira na području lokalnih jedinica i to s puno većim brojem zaposlenih nego ih zapošljavaju sve općine, gradovi i županije zajedno, pri čemu te ispostave onemogućavaju integrirano lokalno planiranje, razvoj i upravljanje. Zato je paralelno s preoblikovanjem teritorijalne organizacije potrebno ozbiljno decentralizirati državu te ojačati regionalne centre i veće gradove kao i afirmirati ruralni, otočni i regionalni razvoj. To znači i početak reforme agencija i državne uprave. A što se Vlada tiče, svaka je na neki način nastojala održavati kontakt sa strukom, uz iznimku jednog nedavno smijenjenog ministra. No, čak i vlade koje su bile sklonije dijalogu nisu učinile gotovo ništa u smislu ozbiljne reforme.-
GP: Mislite bi da bi takvo smanjenje doista utjecalo na rezultate, primjerice, lokalnih ili parlamentarnih izbora odnosno bi li Marko Marković iz Male Velike zaokružio ista imena i stranku na glasačkom listiću, ukoliko bi njegovo selo bilo u općini Hrastovina ili općini Grabrovina?
-U sustavu koji predlažem, Marko Marković bi i dalje glasao za vijećnike svoje općine, čije bi vijeće imalo mogućnost raspraviti pitanja važna za Malu Veliku. Osim toga, glasao bi i za vijećnike u svojoj novoj lokalnoj jedinici te za članove regionalne skupštine. Dakle, ne bi ostao bez svojih dosadašnjih političkih prava nego bi dapače imao i veći politički utjecaj nego sada, tim prije jer bi se na nove lokalne jedinice decentralizirale nove ovlasti čime bi one dobile i veće značenje. Naravno, da bi na razini njegove općine imena i stranke mogle biti iste kao i sada, samo bi ta općina bila rasterećena birokracije koja ju sada čini skupom i neefikasnom. –
GP: Kada bi sutra postojeća Vlada donijela Odluku o formiranju novog teritorijalnog ustroja zemlje, koliko bi vremena trebalo da on i u stvarnosti profunkcionira?
-Prednost je modela za koji se zalažem taj da se može realizirati u fazama. Vlada ne može sutra donijeti odluku o kompletnom prelasku na novi sustav, jer za jednu od njegovih komponenti treba promjena Ustava, a za nekoliko ključnih komponenti trebaju promjene niza zakona. A zakone, znamo, donosi Sabor po proceduri koja traje neko vrijeme. Kako se približavaju izbori za Hrvatski sabor to znači da ova Vlada može, a mislim da bi i trebala, što prije donijeti odluku o početku pripreme te reforme, postići dogovor s ključnim političkim partnerima i akterima o početku, tijeku i ključnim elementima reforme, kako bi se izbjeglo međusobno napadanje oko te teme u predizbornoj kampanji te pripremiti zakonske promjene za prvu fazu reforme – ističe prof. Ivan Koprić.
Zašto nije dobro da gotovo svako mjesto bude općina za sebe, najbolje je u pismu upućenom Pučkoj pravobraniteljici Lori Vidović, a koje je ovih dana objavljeno u jednom dnevnom listu, objasnio stanovnik općine Kloštar Podravski. Između ostaloga u pismu stoji:
– Ovakvim ograničenjem kretanja izjednačeni su moje mjesto koje broji nekih 3000 stanovnika i grad Zagreb koji broji skoro milijun stanovnika. U gradu Zagrebu ima tisuće trgovina, ljekarni, bankomata, mesnica dok u mojem mjestu ima samo jedna mala trgovina veličine 3×4 m u kojoj je vrlo limitiran asortiman namirnica, a o cijenama da ne govorimo, neke su dvostruke u odnosu na cijene u trgovačkim centrima. Nema bankomata, nema mesnice da se kupi svježe meso, nema ljekarne, pošte… Moje mjesto gravitira obližnjem gradu Đurđevcu, u kojem je izbor namirnica veći i koji ima tri trgovačka centra, i to samo 7 km od moje kuće, no administrativno nije moje mjesto prebivališta – naveo je u svom pismu mještanin općine Kloštar Podravski.
Cijeli razgovor moći ćete pročitati u slijedećem broju Glasa Podravine i Prigorja.
