Spretne i smirene ruke Vinka Đundića već više od tri desetljeća pomažu ljudima koji su zbog bolesti ili raznih nesreća ostali bez ruke ili noge da i nakon toga nastave sa što normalnijim životom. Naime, ovaj Zagrepčanin s đelekovečkom adresom već više od tri desetljeća izrađuje proteze ili onako laičkim rječnikom rečeno, umjetne ruke i noge. Zatičemo ga u maloj ordinaciji gdje je upravo napravio korekciju protezu potkoljenice Zlatka Benotića iz Sigeca. Izradio mu ju je prije 13 godina i od tada je Zlatko njegov vjeran pacijent. Dok Vinko pregledava u kakvom je stanju proteza, Zlatka pitamo kako je i kada ostao bez noge.
-Bio sam 1993. godine na ratištu tamo oko Babine Grede u Slavoniji, vidio i doživio svašta i od stresa sam dobio šećernu bolest. Liječio sam se, ali bolest je sve više napredovala, tako da su mi prije 13 godina morali odrezati nogu. Čim je ostatak noge prestao naoticati, a trajalo je to nekih sedam, osam mjeseci, Vinko mi je izradio protezu i život sam uspio opet koliko toliko vratiti u normalu. Evo hodam, vozim i auto, znači dio osnovnih funkcija sam uspio vratiti, a to znači jako puno – priča nam Zlatko.
Tu protezu Vinko mu je izradio u Zagrebu u tvrtki u kojoj je tada bio zaposlen, a u koju su ga liječnici uputili. U međuvremenu je otvorio samostalni obrt za proizvodnju i popravak ortopedskih i medicinskih pomagala Ortopedija Đundić, pa Zlatko više ne mora gubiti vrijeme i novac za odlazak do Vinka u Zagreb, već samo iz Sigeca dođe do Đelekovca.
-Supruga Vesna mi je iz Đelekovca, pa je tako pala odluka da nastavim s poslom tu u Podravini. Najprije sam radio u koprivničkoj poduzetničkoj zoni u Dravskoj, a onda sam napravio i izdvojeni pogon tu u Đelekovcu, u kući koja je ostala prazna nakon smrti njezinih roditelja. I imam tu svoj mir i tišinu, a to je jako važno kod ovoga posla, jer velika je odgovornost raditi nekom ortopedsko pomagalo, pogotovo ruku ili nogu, jer o vama ovisi koliko će taj pacijent, koji je imao nesreću da iz nekog razloga ostane bez svoje prirodne, uz pomoć ove koju ću ja napraviti, nastaviti što bolje i kvalitetnije funkcionirati u svakodnevnom životu – ističe Vinko Đundić.
Pacijenti jednom godišnje imaju pravo na izmjenu ležišta proteze. Mlađi svake tri godine dobivaju novu protezu, a stariji svakih pet godina. Sve te troškove pokriva Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje, jer je Vinko njihova ugovorna osoba. Jedino u slučajevima kad pacijent želi protezu od nekog skupljeg, posebnog materijala, dio mora doplatiti i sam. Iako već nekoliko godina radi u Podravini, još uvijek, priča nam Vinko, najmanje pacijenata ima s ovoga područja.
-Ne znam zašto je to tako, vjerojatno liječnici ljude šalju u druge ortopedije, moguće da neki i ne znaju da ja to ovdje radim. Imam dosta pacijenata iz Međimurja, Bjelovara, Gradiške, Zagreba…U ratu sam imao radnu obavezu i napravio sam puno proteza našim dečkima koji su stradali na ratištu. Tako da o većini njih, bez obzira odakle su i gdje sada žive, ja i dalje brinem što se tih ortopedskih pomagala tiče. Naravno, ne mogu reći da netko iz, primjerice Gradiške, dođe do Đelekovca, nego kad mu nešto zatreba, ja odem tamo – priča nam.
Ortopedska pomagala u današnje vrijeme doista mogu biti kvalitetan nadomjestak dijelu tijela koje je netko izgubio. Prisjeća se tako mladića koji je ostao bez noge, a sada s protezom koju mu je izradio, taj mladi čovjek čak trenira i karate i ide u teretanu. Jednom podravskom golmanu je pak, za potrebe utakmice izradio masku za lice, jer je nogometaš imao tek svježe zarasli nos nakon puknuća. A igrala se važna utakmica, pa ga je od eventualnog novog puknuća zaštitio na taj način.
-Ostala mi je u sjećanju i jedna žena iz Rijeke, kojoj sam napravio protezu za nogu. Kad smo je prvi put stavili i ona stala pred ogledalo, počela je plakati iznenađena što je izgledala identično kao i prava noga. Jer kao što možete i vidjeti, materijal kojim su presvučene proteze za ženske noge, doista izgleda kao prirodna noga u najlonki – pokazuje nam ovaj podravski proizvođač medicinskih pomagala i dodaje kako smo prije rata iz Njemačke uvozili samo stopala, a danas sve.
Do sada, je, kaže Vinko, izradio oko tisuću raznih proteza, najviše nogu. Potom slijede one za ruke, pomični palčevi te aparati za djecu koja boluju od skolioze, kifoze i sličnih bolesti kralježnice. Svako pomagalo je jedna nova životna priča.
A na kraju ove svoje poslovne, Vinko Đundić napominje kako mu je želja da prije odlaska u mirovinu, u koju planira otići za nekoliko godina, znanje o ovome poslu prenese na još barem dvoje ljudi. Kakvu je tko školu završio, nije važno. Za ovo je potrebna samo želja da se pomaže drugima, uči i bude strpljiv.
