Alzheimerova bolest je progresivna bolest mozga koje dovodi do propadanja živčanih stanica uslijed kojeg dolazi do gubitka kognitivnih sposobnosti i niza psihijatrijskih promjena. Nažalost, danas dostupnim metodama liječenja, jednom izgubljene funkcije više se ne mogu povratiti te je upravo zbog toga ovu bolest potrebno što ranije prepoznati te pravodobno započeti s dostupnim liječenjem.
S ovom se bolešću svakodnevno već 11 godina nosi obitelj Markušić iz Koprivnice. Alzheimer je dijagnosticiran Anici (87), a o njoj brinu kćer Jasenka i unuka Jelena.
Na što treba obratiti pozornost i kroz što sve prolaze svaki dan, ispričala nam je Jasenka.
– Radi se o bolesti koja napreduje neprimjetno, ali dovodi do sve veće ovisnosti bolesnika o pomoći druge osobe. Prve naznake da mi majka boluje od Alzheimerove bolesti primijetila sam 2010. godine, ali simptomi su zapravo bili vidljivi i ranije, no ja ih tada nisam pripisivala tome. Kako je mama oduvijek bila druželjubljiva osoba, voljela razne aktivnosti, sudjelovala je na raznim manifestacijama, voljela boraviti u prirodi, šetati te voziti bicikl, odjednom se počela otuđivati od društva govoreći da nije ona više za to– prisjetila se kćer Jasenka .
Svakim danom, kako kaže, javio se neki sumnjiv simptom, a krivo procjenjivanje vlastitih sposobnosti je bio jedan od alarma koji je za obitelj Markušić značio da je vrijeme da Anica posjeti liječnika. Tako je i bilo, Jasenka je otišla kod obiteljske neurologice koja joj je rekla da je sve to primjereno godinama i kako to nije ništa neobično.
– Tada smo mi, obitelj, mojoj majci postali državni neprijatelji prvog stupnja jer sve što bismo joj rekli da ne radi i da mora paziti, ona nije shvaćala ozbiljno i konstantno odbijala bilo kakvu suradnju s nama – ističe Jasenka dodavši kako su tako sami, u hodu, prošli šest prvih faza Alzheimera što nije za obitelj bilo nimalo lako.
O tome kako je ova bolest nepredvidiva govori i činjenica da je Anica nekoliko puta skoro pa zapalila kuću jer je stavljala u kamin drvo i ostavila otvorena vrata, stavila kuhati nešto ili podgrijati te zaboravila na to. Sada kada je bolest toliko napredovala zaboravlja svoju okolinu, obitelj s kojom živi ne prepoznaje i govori da mora ići kući, iako u njoj živi.
– Jednom se dogodila strašna nezgoda, svi smo bili na poslu i radili, a moja majka se popela na krov susjedne stare kuće te pokušavala rezati ukrasnu lozu penjačicu, propala je skupa sa škarama te se strašno natukla i imala podljeve po cijelom tijelu. Mislili smo da će tada uvidjeti da ipak ne može sve sama i da su neke stvari za nju ipak opasne u njenim godinama. Isto tako, mislili smo da će tada konačno posjetiti liječnika, primarno zbog ozljeda, a onda tek neurologa, no gadno smo se prevarili. Ona nije htjela ni čuti za doktora – istaknula je Jasenka dodavši da nije bilo načina da joj objasne da mora ići liječniku i kako je to za njeno dobro. U konačnici ju je od unukin dečko Marko na šaljiv način odnosno nagovoriti kako bi bilo bolje da odu kod doktora.
U danu Anica zna imati svoje bistre trenutke i prepoznaje okolinu, ali uglavnom to kratko traje te se ostatak dana ljuti na obitelj i misli da ju oni drže zatočenu i ne puštaju ju svojoj kući pa postane agresivna ili se počne uzrujavati i brinuti. U tim trenucima njihova je obaveza da ju smire i umanje njene strahove jer Anica ima i problem sa srcem pa se ne smije uzrujavati.
Valja naglasiti da je sve ovo navedeno samo dio onoga što Markušići prolaze svaki dan, od toga kroz dan promjene i po nekoliko uloga, od kćeri, unuke pa sve do susjede, prijatelja ili pak neprijatelja. Zapravo, kako kaže Jasenka, oni su stalno glumci i imaju razne uloge u Aničinom životu te se moraju konstantno prilagođavati trenutnoj situaciji ne bi li Anicu primirili i pružili joj čim ljepši i ugodniji dan.
Anica je dvije godine boravila u Domu za starije i nemoćne osobe no postala je depresivna što je značilo da obitelj nešto moraa poduzeti. Kako je već tada došlo do epidemije koronavirusa i uvjeti posjeta i odlaska u dom su se drastično promijenili, Jasenka je odlučila ostaviti posao u Austriji te se u potpunosti posvetiti svojoj majci.
– Ovo je zaista jedna stravična bolest za koju nažalost nema lijeka, već samo lijekova koji pokušavaju čim duže sačuvati one još zdrave stanice u mozgu od daljnjeg odumiranja. Istina je što govore za Alzheimer, ta bolest ‘razgoli’ čovjeka, na vidjelo dolazi sve ono što osoba misli i osjeća u tom trenutku bez cenzure te izvlači pravu narav osobe kakva je bila nekada, samo duplo jače – kazala je Jasenka dodavši da će se, iako je često teško i nesnošljivo, i dalje brinuti o svojoj majci uz pomoć obitelji.
Anici je bolest službeno dijagnosticirala koprivnička psihijatrica Jasne Radišić.
– Doktorica Radešić nam je i dalje velika podrška te nam pomaže savjetima i sugestijama. Zapravo kod Alzheimera vam je ovako: ili ćeš ga primiriti ili ćeš mu dopustiti da ‘divlja’, ako divlja onda nema života za nikoga, ako primiriš onda je to ipak neki lagani ‘klapajući’ život – ističe Jasenka kojoj sada svaki dan dopodne, na dva i pol do tri sata dođe gerontodomaćica Valentina iz Kluba za starije osobe Mariška da se brine o Anici kako bi si ona odradila kupovinu, skuhala ili pak nešto u vrtu napravila.
Iako Anica većinu vremena ne poznaje svoju kćer, ipak je jako fokusirana na nju i kada je nema, Anica to primijeti i traži ju, tako da koliko god to može, Jasenka ju izbjegava ostavljati sami. No, kako kaže, nekada je svega previše i jednostavno se mora maknuti i odmoriti barem na sat vremena te misliti ili pričati o nečem drugom jer bi inače ona ubrzo postala slučaj za njegu.
– Postoje svakodnevni trenuci kada je majka lucidna i sve zna i prepoznaje, tada čak zna i da boluje od Alzheimera i to teško prihvaća, ali onda opet začas dođe neki ‘klik u glavi’ i prebaci se u novi film i sve je opet drugačije – ističe Jasenka dodavši da je svaki dan, svaki sat i svaka minuta drugačija i nikada ne zna što će biti, a ipak u svakoj situaciji mora znati kako postupati dalje.
Iz svega navedenog, možemo samo reći da obitelj osobe koja boluje od Alzheimera postaje žrtva bolesti uz nesigurnost, strepnju, osjećaj nepravde, straha, tuge i ljutnje. Neophodno im je razumijevanje i potreban im je savjet, a od osobe od koje trebaju savjet i razumijevanje, očekuju i stručnost i veliku empatiju.
