Samo je 13 godina imala kada je iza sebe ostavila Virje, prijatelje, školu i svakodnevicu koju je poznavala. Lea Zahirović tada nije mogla znati koliko će joj se život promijeniti nakon odlaska u Njemačku. Na novu sredinu gledala je s uzbuđenjem i znatiželjom.
Njezin odlazak nije bio jedini slučaj, u to vrijeme mnoge su obitelji iz Hrvatske odlazile u Njemačku u potrazi za novim prilikama i boljim životom. Ipak, ono što je tada izgledalo kao uzbudljiva promjena sa sobom je nosilo i puno nepoznanica.
Kako je izgledao odlazak iz Virja iz perspektive tada trinaestogodišnje djevojčice, što joj je bilo najteže ostaviti i kako danas gleda na život koji je izgradila u Njemačkoj, Lea nam je ispričala svoju priču, a pročitajte u nastavku.
– Imala sam 13 godina. Zapravo sam se poprilično veselila. Zanimala me ta promjena i život negdje drugdje, gdje je sve novo i drugačije nego kod nas. Možda sam ja u glavi to sve imala malo preidealno složeno i ne skroz realno, ali bila sam dosta zainteresirana – prisjeća se Lea.
Odlazak nije doživljavala kao nešto strašno. Njezina mama bila je skeptičnija, dok je Lea tada razmišljala jednostavno – ako ne bude dobro, uvijek se mogu vratiti. Roditelji su, kaže, prvenstveno razmišljali o budućnosti svoje djece. Otac je već radio u Njemačkoj, a cilj je bio obitelji omogućiti bolje mogućnosti i sigurniji život.
– Moji su mislili da će nam biti bolje što se tiče posla, nas i naše budućnosti, da postignemo nešto više i da imamo bolji život – rekla nam je Lea.
Novi život u Njemačkoj nije bio onakav kakvim ga je zamišljala.
Ipak, ono što je sa 13 godina izgledalo kao uzbudljiva avantura brzo je postalo stvarnost. Lea je u Njemačku stigla tijekom ljeta pa joj je sve u početku izgledalo gotovo kao ljetovanje. Pravi susret s novim životom uslijedio je tek s početkom škole.
– Kao dijete koje do tada nije baš putovalo i koje se odjednom našlo okruženo ljudima koji pričaju drugi jezik i imaju drugačiju kulturu, bilo mi je dosta čudno. Doduše, ja sam otišla tamo tijekom ljeta i nisam odmah krenula u školu pa mi je više bilo kao neko ljetovanje. Opet, nije mi sve još bilo toliko realno – pojašnjava.
Najveća prepreka bio je njemački jezik. Lea ga tada gotovo uopće nije znala, pa su joj i najjednostavnije rečenice predstavljale problem.
– Najjednostavnija rečenica, kao “otvori prozor”, meni je bila skroz zbunjujuća. Na početku sam s učiteljima najviše pričala engleski ili su neki naši učenici pomagali s prevođenjem – dodaje prisjećajući se tog vremena.
Morala se prilagoditi i drugačijem školskom sustavu. U Hrvatskoj je završila sedmi razred, no u Njemačkoj ga je morala ponovno upisati. Tada joj to nije bilo lako prihvatiti, iako danas razumije zašto je ta godina bila potrebna.
– Prvu školsku godinu u Njemačkoj morala sam ponoviti razred. U Hrvatskoj sam završila sedmi razred, a u Njemačkoj sam morala ponovno u sedmi. Tada nisam imala ocjene jer sam razred već završila u Hrvatskoj, nego je ta godina služila samo za prilagodbu i učenje jezika. Meni je to kao djetetu tada bilo nepojmljivo i nisam bila presretna zbog toga, ali je imalo smisla – objasnila nam je.
Jezik joj je bio najveća prepreka, a prijateljstva je bilo teško ponovno izgraditi.
Vršnjaci su bili zainteresirani za novu učenicu i Lea se nije susrela s ozbiljnim predrasudama zbog hrvatskog podrijetla. No bez jezika bilo je teško stvoriti prava prijateljstva.
– Bez znanja jezika teško je upoznati nove prijatelje jer su i oni djeca i teško je družiti se s nekim s kime ne možeš razgovarati. Tako da je bila dosta velika promjena doći iz hrvatske škole i društva negdje gdje se možeš jedva sporazumjeti – naglasila je Lea.
Sa sestrom je ipak prolazila kroz sve to, ali kako je vrijeme prolazilo, sve je više shvaćala što je ostavila u Virju.
– Kada gledaš sve ljude doma kako su skupa, a ti si kilometre i kilometre dalje, onda ti dođe žao. Kada usporediš sebe s tim da si u školi i ne znaš nikoga i ne možeš se s nikim normalno upoznati, a dosta si sam, teško je – kaže.
Početno veselje tako je zamijenio osjećaj da joj nedostaje život koji je ostavila iza sebe.
– Bilo je i tužnih perioda kada bih sve dala da se vratim na staro pa bih čak i požalila ono veselje što idem – priznaje.
Daljina je učinila svoje, neka prijateljstva više nisu bila ista.
Posebno joj je teško padalo gledati fotografije i videe ljudi iz Hrvatske koji su nastavili živjeti svojim životom.
– Nitko nije kužio da se naš život skroz promijenio i da sam ja samo čekala da se netko i nešto od doma sjeti ili porazgovara sa mnom, da se osjećam uključeno. Jer se s vremenom osjećaš zaboravljeno i kao da zapravo nisi bio toliko bitan – govori.
– Ono, čekaš da te se netko sjeti, a oni ni ne kuže i ne misle da ti čekaš njihovu poruku ili nešto, da vidiš jesi li im još uvijek dio života. I mislim da je zbog toga došlo do promjena i gubljenja prijateljstava, što sve to čini još težim. Jer si sam u drugoj državi, a onda gubiš i one koje imaš u staroj – opisuje Lea.
S Hrvatskom je ostajala u kontaktu putem poruka i poziva, a školske praznike, kad god je mogla, provodila je kod kuće. Ipak, koliko god su joj tehnologija i razgovori na daljinu pomagali da ostane povezana s obitelji i prijateljima, ništa nije moglo zamijeniti njihovu stvarnu blizinu.
– Dok vidiš na slici ili videu kako se svi druže ili vidiš baku i djeda, onda ti bude žao jer ih vidiš samo preko ekrana i ne možeš biti uključen i stvarno biti s njima. Tako da, koliko god da je mobitel pomogao, toliko je i odmogao – iskreno će Lea.
Danas, s 21 godinom, Lea na odlazak iz Hrvatske gleda iz potpuno drugačije perspektive. Svjesna je da joj je Njemačka donijela brojne mogućnosti i otvorila vrata koja možda inače ne bi imala.
– Mislim da su moji roditelji ostvarili ono zbog čega su otišli. Njihov cilj da naš život, život njihove djece, bude bolji i da nam daju nove i bolje mogućnosti je uspio. Mislim da, da nisam otišla u Njemačku, danas ne bih bila tu gdje jesam. Ne bih završila školu koja mi se stvarno sviđa i mislim da su mi time otvorili više opcija, i sa školom i s jezikom. Život u Njemačkoj otvorio mi je neke drugačije mogućnosti nego što smatram da bih inače mogla ostvariti. Mislim da je također smanjio neki strah od nečeg novog koji bi inače čovjek normalno imao – ističe.
Novi život imao je i onu drugu stranu.
– Oduzeo mi je vrijeme s bližnjima, neke trenutke i događaje na kojima sam rado htjela biti ili ih doživjeti, a to nije bilo moguće u tom trenutku – rekla je.
Upravo zato danas sve ozbiljnije razmišlja o povratku u Hrvatsku. Nakon godina života u Njemačkoj najviše joj nedostaje svakodnevica koju je nekada uzimala zdravo za gotovo.
– Život u Hrvatskoj. Onaj tko nikad ne ode ne zna, ali kad gledam svakodnevni život ljudi u Hrvatskoj, vidi se razlika u odnosu na to kako je u Njemačkoj. U Njemačkoj radiš, a u Hrvatskoj i živiš – kaže Lea.
Veseli je mogućnost druženja, odlaska na kavu i, prije svega, vrijeme provedeno s obitelji.
– Kad dođeš u Hrvatsku, veseliji si. Neki možda misle da su te kave, odlasci i izlasci i sve to previše i da je gubljenje vremena, ali ja osobno to vidim kao nešto gdje čovjek odvoji posao i život. Možda ne izgleda toliko bitno otići na kavu, ali je za mene to nešto čemu se veselim. Naravno, imati mogućnost uvijek vidjeti bližnje i pojesti bakin ručak nešto je čemu se još i više veselim – s veseljem objašnjava.
Nakon osam godina sve više razmišlja o povratku u Hrvatsku.
Ipak, povratak nosi i određeni strah. Lea je bila dijete kada je otišla i nije tada znala kako izgleda samostalan život u Hrvatskoj.
– Pribojavam se da možda ne znam skroz kako je zapravo živjeti u Hrvatskoj. Budući da sam bila dijete kada sam otišla, nisam radila i nisam sama vodila svoj život. Bojim se da ne uspijem onako kako bih htjela i kako zamišljam – iskrena je.
Unatoč tome, danas ne smatra da je odlazak bio pogreška. Upravo suprotno, iskustvo života u drugoj zemlji promijenilo ju je i otvorilo joj nove mogućnosti. A isto bi poručila i djevojčici koja je prije osam godina iz Virja krenula u nepoznato.
– Rekla bih da ta odluka i nije toliko loša. Možda je strašna i teška, ali s vremenom vrijedi. Samo treba imati ili postaviti si neki cilj i vidjeti neku budućnost pred sobom koju želiš i za koju se želiš “žrtvovati” i napraviti si život kakav ti sam želiš. Mislim da nikad ne škodi isprobati nešto novo i dati priliku nečemu što je teško i drugačije – poručuje Lea.
Od djevojčice koja se sa 13 godina veselila odlasku do 21-godišnje djevojke koja danas razmišlja o povratku u Virje, prošlo je osam godina. Lea je u međuvremenu naučila jezik, završila školu, stekla nova iskustva i spoznala koliko život u drugoj državi može donijeti, ali i koliko može nedostajati ono što ostane iza tebe.
