DONOSIMO KOPRIVNIČKE PRIČE S KREATIVNOG NATJEČAJA KNJIŽNICE FRAN GALOVIĆ
Pesoglavci (3. dio)
Svake godine knjižnica i čitaonica Fran Galović organizira kreativni natječaj ‘Nostalgija u Koprivnici’ za najbolju kratku priču čija je radnja smještena u grad Koprivnicu, na koprivničke ulice i u koprivničke kvartove. Ove godine drugu nagradu osvojio je Luka Fijačko za priču ‘Pesoglavci’ koju donosimo u nastavcima.
Autor: Luka Fijačko
Na južnoj strani terena je potok Koprivnica. Kod igrališta je obala prilično strma pa se lopta bar jednom u poluvremenu otkotrlja u vodu. Zato se jako pazi da se ne ispucava u aut na toj strani. Ali čak i kad lopta završi na sredini potoka, ima i za to ima lijeka. Vađenje je već uhodana praksa. Nađe se neka bota u blizini pa se lopta dohvati, a ako je predaleko, onda se trči preko mosta. Tamo s druge strane, na neasfaltiranom putu između Bilogorske i Braće Malančec ima šodra pa se onda zgađamo sve dok se lopta, stvorenim valićima ili izravnim pogotkom, ne dotjera u doseg štapa. Pri vađenju treba paziti da se ne posklizne jer voda ne izgleda baš bistro, a Darac je jednom vidio i bjeloušku. Ovisno o vještini bacanja kamenja i sreći, sve to skupa zna trajati od par minuta do pola sata. Najgore je kad je lopta već znucana, pa se skaj napije potočne vode. Onda muklo šljapka i prašina se zalijepi i čarape su ti mokre na ajn cvaj. Ne daj Bože da treba igrati glavom. Dobiješ frizuru kao da te krava oblizala. Razlog više za ošišati se na kratko. Travnjak je pak priča za sebe: ima krtičnjaka i neravnina i trava je spržena na mjestima. Teren blago pada od jednog prema drugom golu. Zbog toga, i zbog zapadnog sunca, nitko tko dobije na par-nepar ne bira loptu, nego stranu. Iza gornjeg gola prolazi prometna Bilogorska pa nije čudo da utakmica ponekad završi nesretnim slučajem – eksplozijom lopte pod kotačima vozila. Zvuči nevjerojatno, ali jednu je loptu autobus vukao skoro do Starogradske. Znalo je biti baš zlobnih vozača. Svi smo bili šokirani kad je onaj šleper namjerno ubrzao da bi stigao pregaziti novu novcatu Inter Milan loptu koja se nedužno koturala preko kolnika. S druge strane, iza donjeg gola opasnost prijeti klincima iz kvarta koji se zabavljaju na obližnjem dječjem igralištu. Premali su da bi igrali s nama pa cvile na vrtuljku ili s ljuljačaka užasnutim pogledima prate udarce što sijevaju prema njima. Sve u svemu, pozicija našeg terena nije idealna. Pa ipak, kad je pokošen, boljeg nema. Sve je spremno za večerašnji spektakl. Pokosili su jutros, vidio sam kad sam se vraćao iz dućana od strane križnog dreva. Išao bih tim putem i nekad poslije škole, kad bi pratio ekipu do TKZ-a pa se vraćao Mihanovićevom. Znao bih raditi i veći krug: Križevačkom pa mirnom Age Matoša i onda Cvjetnom do Mihanovićeve. Ili bi, kad bi nam ostalo džeparca, otišli do kioska ‘Lokri’ po Snjeguljice pa sjeli na klupice kod zgrada. Doma sam mogao i preko voćnjaka, samo da me susjeda Marica ne vidi. Nema više ‘Lokrija’, a držali su paketiće sličica za Paninijeve albume. Imali su i dobre slance. Sad ti je tam parking od Jehovci – veli mi mama. Od kompleksa starih voćnjaka kojima smo nekad haračili ostali su ostaci ostataka. Tamo gdje smo se provlačili u potrazi za nedozrelim voćem, gradili kućice na drvu i naganjali krijesnice za Ivanje sad su nove ulice i kuće, stambene zgrade i potlakavčena parkirališta. Nove obitelji. Grad se valjda mora negdje širiti?
Malobrojna posađena stabla sporo napreduju, ali treba i njih razumjeti. Nije lako puštati korijen kroz zbijenu zemlju, stisnut među rubnike, a sunce nesmiljeno prži. Na koncu konca, čini se da je parking potrebniji od sjene, ili se barem bolje prodaje. S druge strane, to su sad vjerojatno neke od najsunčanijih ulica u gradu. Hlada ni od korova, a kamoli od javora. Starih jedinki sve je manje; zamijenile su ih velike moderne kuće svih mogućih i nemogućih boja. Ni okućnice nisu što su nekad bile. Kamenjari i voćke su lagano već passe; sad se sade kojekakvi sfrkani varijeteti i kuglasti kultivari i sve je lijepo i na crtu, a trava izgleda kao na Old Traffordu. U cijelom kvartu još se jedino na gruntu od pokojnog Korošca i dan danas može naći nekoliko stasitih stabala: prastari drijen i ogromni orah, visoka duglazija, par kestena, grmova lijeski i mnoštvo starih voćaka dobrano naseljenih imelom. To je prava oaza bioraznolikosti. Život zuji, leti, skače, gmiže… Divlji oprašivači opslužuju okolne vrtove; tu se gnijezde vuge, svrake, šojke, djetlići, sjenice i crvendaći; šišmiši bešumno love, a ježevi rokću i mrmljaju u noći. Jednog jutra – davno je to bilo – vidjeli smo čak i srnu. Naravno, nije to više kvart kakvog pamtim. Pojedine čempreze kod igrališta suše se od vrha naniže, od starosti, bolesti ili im se možda svega nakupilo. Koliko smo ih samo puta zapišali… Nekih više ni nema. Ali nogometno igralište je još uvijek tu. Kosi se redovito, a postavljene su i mreže na golove, o čemu smo mi nekad mogli samo sanjati. Bome smo igrali svaki dan do mraka, do same granice vidljivosti, kad izlaze već šišmiši i zvijezde, a po travi se skliže k’o po školskom hodniku kad ga friško obriše teta podvornica, ili – kako smo je zbog nešto jače konstitucije zvali – teta podmornica, smatrajući se pritom beskrajno duhovitima. Poslije tekme bi se uvijek ostali spominjati da se malo ohladimo jer bi nas špotali ako bi doma došli zajapureni. Prepričavala bi se tekma i filmovi, uz pokoji umjereno prosti vic. Ako je netko bio na moru, ponavljao bi kako su se kupali po cijele dane, pričao o ježincima i kako su naručili jumbo pizzu ili lignje u restoranu u Pirovcu, Sukošanu ili gdje već. Kako bi vrijeme odmicalo, tako bi se u nama budila glad. Žamor bi postepeno splasnuo i mi bi se, teških nogu, pokupili doma. Večerali bi tek nakon što bi ih oprali u kadi. Možda mama napravi šmarnu, zlevanku ili zdrapance pa nam da da jedemo i istovremeno gledamo telku. Kasnije možda bude neki dobar film… Samo da nije prekasno. Filmska noć na dvojki… Vrti, vrti, vrti… Dok svira galopirajuća tema Ronalda Hanmera redaju se slavna lica: Al Pacino, Marlon Brando, Jodie Foster i Meryl Streep. Svi su tu. Evo i Clinta, ali on je već bio prošli tjedan pa sigurno neće biti danas. Pogledali smo malo Prljavoga Harrya, a onda je mama rekla da preveč pucaju pa smo išli spavati. Večeras možda bude Conan? Izbor pada kad saksofoni počnu The Hurry Up Kennya Grahama… Praznici se bliže kraju. Knjižnica već radi normalno. Do prvog dana škole sitno se broji. Nećemo se ni okrenuti, a naše će igralište s jesenjim kišama postati kaljuža i mi ćemo uz stolne lampe krasopisati sastavke sezonskih naslova poput ‘Stigla je jesen’ i ‘Jesen u mom kraju’. Jesen je pospani put do škole, slatka magla koja kao da se širi iz obližnje uljare, ‘helikopteri’ što slijeću s grana starih javora ispred blijedožute zgrade Prve osnovne… A-En-Ge. …A ja u sredini / Noćnoj u tišini… U torbi nove knjige mirišu na svježi tisak i ljepilo. Zreli zadah jeseni smiruje svijet i priprema ga za hibernaciju. Dani postaju hladniji. Nogač se još igra tu i tamo, u tjednima jutarnje smjene, ako ne pada kiša. Mrak svaki dan malo urani, a u popodnevnoj smjeni doma se već ide u sumrak. Ujutro prije škole piše se domaća zadaća, podgrijava ručak i gleda repriza Tarzana, Slovojed, Jedrima oko svijeta ili Mutual of Omaha’s Wild Kingdom. Mašinica odjednom odzuji svoju jednoličnu pjesmu, a nagla tišina prožme radionu. – Gotov si!, reče tata s primjetnim olakšanjem. Braco skače sa stolca kao katapultiran. Zajedno stupamo u kuću da se pokažemo. Čim nas vidi, mama zajauče: Isuse, dečki! Joooj, pa kaj vas je tak nakratko? Gleda u nevjerici, na rubu suza, naizmjence u jednog pa u drugog, i nezadovoljno vrti glavom. – Joj, tak ste kak pesoglavci! – Bu zraslo, ponavljamo tatinu mantru.
