Štrajka u Podravki, dakako, neće biti. Kao što neće biti ni povećanja plaće za tisuću kuna

Završena je višemjesečna saga s pregovorima sindikata i uprave Podravke o izmjenama kolektivnog ugovora kojima bi se radnicima povećala materijalna prava u idućoj godini. Dakako, fokus je, prije svega, bio na većim plaćama.

Podsjetit ćemo vas na početku kako su pregovori dvaput prekidani jer sindikalni lideri nisu pristajali na mizeriju koju im je nudila Podravkina uprava. Nakon drugog razlaza čak su bili pokrenuli mirenje pri Gospodarsko-socijalnom vijeću koje je preduvjet za druge industrijske akcije. Ako ne uspije mirenje, sindikati imaju zakonsko pravo organizirati štrajk.

Na koncu su se ipak uspjeli dogovoriti. Uprava predvođena Martinom Dalić obećala je radnicima isplatiti 3500 kuna jednokratno u prosincu za nagradu za dobre rezultate i božićnicu. Ostatak dogovorenog su mrvice koje je sindikatima poslodavac nudio od početka pregovora uz obećanje kako će opet sjesti za pregovarački stol nakon 1. travnja. Odnosno, nakon što stignu rezultati poslovanja za prvi kvartal iduće godine.

Sindikati su u početku tražili povećanje plaća od čak 20 posto, što bi, prema našoj gruboj računici, iznosilo u prosjeku blizu 1000 kuna neto po radniku. Bilo je jasno da je riječ o maksimalističkim zahtjevima, kao što je bilo jasno da su spremni pristati i na bitno manji iznos. Tako je to u pregovorima – kreneš s nerealnim zahtjevom pa onda kakti popustiš i pristaneš na realnu ponudu.

Borba za prava

Ovdje je važno prisnažiti kako je dobro da se sindikati i radnici – ma o kojem je radnom kolektivu riječ – bore za svoja prava. To uvijek valja podržati i uvijek, a priori, biti na strani onih koji žele veća primanja, bolje uvjete i primjereni status. Odnosno, biti na strani slabijih i onih u manjini, ma tko to tog časa bio. Jednom su to radnici, drugi put Srbi i Romi, treći put homoseksualci, četvrti put izbjeglice. To je, jednostavno, dio mentalne higijene i ključni temelj na kojem počiva zapadna civilizacija kojoj tako silno želimo pripadati.

Ipak, ovdje valja podsjetiti i kako su ti isti Podravkini sindikati, primjerice, desetljećima šutjeli na evidentne nepravde i sramotno niska primanja radnika s jedne te brutalne zarade povlaštene menadžerske kaste s druge strane. Radničke plaće godinama su bile ispod zakonom zajamčenog minimalca, a menadžeri su se godinama bezobrazno i besramno bogatili na bonusima i opcijskim dionicama. Što se to onda promijenilo pa da su sindikalne glave prvi put otvoreno počele prijetiti i štrajkom?

Dogodila se vrlo jednostavna i tako prozirno plastična stvar. Na čelo Podravke stigla je osoba koja nije bila po volji glavne kompanijske sindikalistice Ksenije Horvat, inače šefice tvrtkina PPDIV-a i članice Nadzornog odbora Podravke. Štoviše, Ksenija Horvat učinila je sve što je bilo u njezinoj moći da Martina Dalić ne bude izabrana te da novi predsjednik uprave postane domaći kadar Goran Markulin.

Povezanost Podravke i Ksenije Horvat

Ksenija Horvat bila je, uz politiku, jedna od ključnih osoba prilikom imenovanja bivšeg predsjednika uprave Podravke Marina Pucara u veljači 2017. godine. Time se, uostalom, sama javno hvalila. Liderica Podravkina sindikata zbog toga je uživala poseban status u kompaniji sa srcem, o čemu se u više navrata pisalo. Primjerice, samo nekoliko mjeseci nakon Pucarova ustoličenja, posao u Belupu dobio je suprug Ksenije Horvat, inače srednje grafičke struke.

U Podravki se nedugo potom zapošljava i njezina kći, što samo po sebi ne bi predstavljalo posebnu vijest jer ima završen fakultet i radno iskustvo. No, s obzirom na to da je Ksenija Horvat glavna sindikalistica koja bi se trebala boriti za radnička prava i ravnopravnost kod zapošljavanje djece podravkaša, to cijeloj priči daje novu dimenziju. Tim više jer u Nadzornom odboru Podravke ona predstavlja – sve radnike.

Osim toga, mediji su doznali i kako je šefica najjačeg Podravkina sindikata na raspolaganje u Pucarovo doba bila dobila službeni kompanijski automobil koji je mogla koristiti 24 sata dnevno. Takva povlastica rezervirana je samo za odabrane menadžere. Jasno je onda da se sindikati nisu bunili zbog mizerije od radničkih plaća: na svoje smo oči tih godina gledali platne liste radnika iz Podravkinih i Belupovih pogona s plaćama manjim od 3000 kuna.

Na koncu, štrajk. Bilo je potpuno jasno kako je to prijetnja praznom puškom jer većina radnika Podravke ne bi podržala tako radikalan oblik sindikalne akcije. Osim toga, sindikati nemaju novca da radnicima plate dane provedene u štrajku jer je potencijalno riječ o milijunskim iznosima. Zato su i sindikalni pregovarači molili dragoga Boga i ‘svetu Martinu’ da ponudi bilo kakvo pristojno povećanje plaće, recimo od 4-5 posto, samo da se više ne moraju natezati s upravom i prijetiti štrajkaškim zviždaljkama i megafonima.

To se ovaj tjedan i dogodilo. Radnici su dobili nešto više od onoga što im je uprava prvotno nudila uz obećanje da će u travnju iduće godine opet sjesti za stol. Ne bismo se dali kladiti, ali nekako nam se čini kako Podravkin poslovni rezultat u prva tri mjeseca iduće godine neće biti nimalo bajan.

Vezani članci

Najčitanije

WP2Social Auto Publish Powered By : XYZScripts.com