Put Svetog Jakova zvani još kao Camino de Santiago Francés ruta je duga oko 800 kilometara koju prelaze hodočasnici iz pravca Francuske na putu koji vodi u Santiago de Compostelu, grad u kojem se nalaze moći svetog apostola Jakova. Ovu poznatu rutu 2019. godine svojim je koracima propješačila i Koprivničanka Irena Kovačić (47). Nakon što je odšetala svoj Camino, točnije nakon godinu dana od povratka, svoje je dojmove i osjećaje istresla na papir i njen dugo planirani put je završio. Njen putopis zove se Moj put Camino, a kako je izgledao taj put i kako je nastao ovaj putopis ispričala nam je Irena.
– Na svoj put sam krenula nakon što sam primila poziv, a od poziva je prošlo tri godine kada sam konačno odlučila i krenuti. Što me zapravo privuklo, ne znam, ali znala sam da moram ići. Bilo je to u rano proljeće, točnije 18. ožujka, a pakiranje stvari za put trajalo je oko mjesec dana – kazala je Irena te dodala da je iz Zagreba krenula avionom do Bordoaux-a, dalje je išla bla-bla car-om do Bayone te vlakom do Saint Jean Pied de Port-a, što je ujedno i početna točka Camina.
– Hodala sam ukupno 31 dan po od prilike 25 kilometara dnevno. Putem bi noćila u prenoćištima namijenjenima za hodočasnike gdje bi se i hranila – istaknula je Irena te napomenula kako je njen put prošao s lakoćom promatrajući i upoznajući druge hodočasnike koji su hodali u problemima zbog žuljeva.
Hodajući nadahnuta cijelom pričom oko Camina i radoznalošću što će i koga putem upoznati, Irena je spoznala jednostavnost života i mir koji nam je kako kaže, najpotrebniji. Put je to koji svakako može oblikovati čovjeka, oznažiti ga te učiniti ranjivim i nemoćnim, ali na kraju ipak bogatijim, sretnijim i otvorenijim za ljude oko nas i za samoga Boga.
– Odvojiti vrijeme kako bi mjesec dana hodočastio nije lako, ali kad se već nađete na tom putu zapravo spoznate da je mir sveprisutan i da ništa drugo nije važno – kazala je Irena.
Put Camina sve je samo ne ravna cesta, sastoji se od različitih terena i nadmorskih visina. Prolazi se kroz šume, rijeke, jezera te gradove i ono najvažnije u cijeloj priči je to da ovaj put nije nimao lak, ali ako imaš vjeru, ljubav, želju i nadahnuće koje je imala Irena, onda ovaj put prođeš i doživiš ga kao jedno predivno iskustvo.
– Najljepši doživljaj hodanja mi je bio po poljskom i prašnjavom putu, prolazeći kroz dijelom napuštena sela gdje vas mještani s veseljem pozdravljaju i dočekuju, a kada bi prolazila gradom osjećaj hodočašća se gotovo izgubio – kaže Irena koja je nakon povratka s hodočašća ušla u mnoštvo obaveza i nije stigla razmišljati o svim doživljajima te nije stigla posložiti vlastite emocije, a i sam povratak u svakodnevnicu joj je jako teško pao. Nakon što je prošla godina dana od povratka s Camina i dolaskom epidemije koronovarisa, Irena je imala dosta slobodnog vremena i jedan dan vraćajući se iz šetnje rodila se je i ideja da napiše knjigu o svom putu. Irena nije dobila žulj hodajući Caminom, ali ga je dobila pišući rukom četiri bilježnice svoje knjige.
– Znam da sam bila vođena Božjom providnošću i da je to jedini razlog zašto je knjiga izašla iz mene. Iz hrvatskog sam u školi imala jedva trojku, gramatika mi je loša, ali pišući svoju knjigu to je ostalo postrani – istaknula je Irena te navela da je mjesec dana bilo dovoljno da ispiše 216 stranica knjige u kojoj je opisala kako se odlučila i pripremala za put, dolazak na sam Camino i svaki detalj svakog dana putovanja. Detaljno je opisala o susretima s drugim hodočasnicima, njihove priče, razloge i terete s kojima su hodali. Pored navedenog, Irena je opisala i vlastita razmišljanja i događaje na koje je naišla putem, pa tako svatko tko će čitati knjigu može se osjećati kao da ovaj put prolazi zajedno s Irenom.
– Pišući knjigu bila sam jako uzbuđena i nimalo umorna, jer sam osjećala snagu i riječi su samo izlazile iz mene. Dnevno bi pisala po pet do šest sati i svoje zapise bi pročitala suprugu Goranu koji nije imao ništa za reći osim, vau – kazala je Irena s osmijehom na licu.
Nakon što je Irena završila svoj rukopis obratila se Kristini Kovač koja je s oduševljenjem knjigu pretvorila u elektronički oblik, a prilikom potrage za lektorom, kako kaže Irena, nekim čudom se stvorila jedna prekrasna duša, Anja Novak koja je ujedno i urednica knjige. Knjigu je na kraju tiskala Anja Novosel koja ima vlastiti obrt u Križevcima, imenom Anart design.
– Kao što znamo izdavanje knjige nije jeftino i potrebno je uložiti dosta novaca, a novčanu pomoć za moju knjigu ponudili su POUKA Obrtničko učilište, DVD Starigrad, Društvo žena Kamengrad i meni najvažniji, moja obitelj – istaknula je Irena dodavši kako je knjiga izašla netom prije Božića što smatra još jednim čudom.
Isto tako, valja naglasiti da je knjiga duhovnog i emotivnog karaktera, odnosno putopis s duhovitim elementima koji su pratili Irenu na njenom putu. U knjizi se spominju i Irenini dragi ljudi koji su na svoj određeni način obilježili i njen život i zato će ova knjiga nadahnuti svakoga koji ju i pročita. Knjiga je izdana u 300 primjeraka i s obzirom na to da je većinom rasprodana, u planu je i druga naklada. Svatko tko želi, knjigu može pronaći na Ireninoj kućnoj adresi i mjestu gdje se nalazi njen obrt Svijet mašte ili preko društvenih mreža.
– Ljudi koji su pročitali moju knjigu, a bilo ih je, rekli su kako je knjigu teško ispustiti iz ruku što me izrazito veseli i drago mi je da knjiga pozitivno djeluje na ljude, a možda i nadahne nekoga da krene mojim putem. Najviše od svega mi je drago da su ljudi čitajući knjigu spoznali kako nam je za jednostavnost života potrebna samo vjera i mir – kazala je Irena.
Iz svega nevedenog možemo reći da je put, kao i sama knjiga nastala jednom velikom zahvalnošću prema Bogu na svemu što Irena ima u životu. Kako kaže Irena, svatko od nas u svojem životu ima svoj put, a ona je svoj s ljubavlju propješaćila.
– Možda neki od nas nikad neće otići na Camino, možda će se neki odvažiti pročitajući moju knjigu, ali ono što je najvažnije da ‘hodočastiti’ možemo svakog dana u životu – zaključila je Irena.
