Svi koji smo primili neki instrument u ruke znamo koliko truda i vježbanja treba da ga savladamo, a ponekad je upravo i to jedan od razloga zašto od njega u jednom trenutno i odustanemo. To isto ne može se reći za 70-godišnju Mariju Cenkovčan čija je velika želja od malih nogu bila da nauči svirati cimbule. Ta želja joj se i ostvarila te danas za sebe ponosno tvrdi da je najstarija cimbulašica u Hrvatskoj.
– Sjećam se da sam bila djevojčica od 12-13 godina kada je mojom ulicom hodao Mikula Kambićev. Imao je lulu u ustima, bose noge i svirao je cimbule svakome tko ga je zamolio da mu ih svira. Tako sam ja kao mala gledala i slušala te cimbule i poželjela ih naučiti svirati – prisjeća se gospođa Marija koja je cimbule počela svirati prije samo tri godine i to pod budnim okom velikog maestra cimbula, gospodina Andrije Maronića.
– Iako sam sa učenjem krenula dosta kasno u životu, kod mene je prevladala ljubav prema tom instrumentu te volja i trud da ga naučim svirati. Vježbam svaki dan, pogotovo ujutro, a onda i tijekom dana po nekoliko puta ukoliko nađem vremena – priča Marija te dodaje kako svira po sluhu i napamet. Kaže da je odmalena bila zaljubljena u glazbu, a iz 96 žica njezinih dobro očuvanih cimbula najčešće odzvanjaju etno glazba i starogradske pjesme. S 14 godina je krenula na folklor, a danas je u KUD-u Molve jedna od njegovih najstarijih članica.
Unatoč godinama, Marija je itekako aktivna u svojoj zajednici pa je tako u ljetnim mjesecima organizirala Festival poculica.
– Uz pomoć članova i članica KUD-a Molve organizirala sam ovaj festival na kojem su bile izložene poculice, ukrasni jastuci te svatovska kola s blazinama, a sve je bilo popraćeno starim molvarskim pjesmama – priča Marija koja se prije sedam godina i sama počela baviti izradom poculica, a danas ih u svojoj kolekciji ima preko 500 komada. Sa suprugom Ivanom sakuplja stare predmete pa se tako u njihovoj etno kući Levakovi može naći 400-tinjak različitih starinskih predmeta: od štrikeraja do šlingeraja, vanjkuša, blazina, starih slika i radio uređaja. Sve to, kaže, vrijedno čuvaju od zaborava.
– Moj muž i ja, nakon radnog vijeka provedenog u Zagrebu, vratili smo se na našu starinu i pretvorili kuću u etno zbirku. Neke smo predmete, poput ukrasnih jastuka, tražili po okolnim selima. To su bili jastuci koji su djevojke dobile na dar dok su se udavale, a načinjeni su od svile ili raznih drugih materijala koji su bili dostupni – objašnjava Marija te dodaje da je i sama sašila nekoliko starinskih jastuka, takozvanih “telića”. Izuzetno joj je drago što su i mlađi naraštaji zainteresirani za ovo što radi, pa tako svoje umijeće izrade poculica rado dijeli na raznim radionicama.
Naučiti svirati cimbule u 67.godini nije mala stvar, a možda će ova priča potaknuti nekog drugog da ostvari ono što si je oduvijek želio. Jer, na kraju krajeva, za to nikada nije kasno, a gospođa Marija to jako dobro zna. (Silva Jambrešić)
