Muzej grada Koprivnice iz godinu u godinu raste, nastoji raditi više, bolje i suvremenije i svojevrsni je jamac izvrsnosti kulturnih sadržaja na području grada i šire okolice. Krajem prošle godine, koprivnički je Muzej bio jedan od rijetkih koji je Noć muzeja obilježio u predpandemijskom smislu, a ove godine nastavlja na krilima prošlogodišnjeg uspjeha od čak 44 ostvarene izložbe.
Noć muzeja još nam je uvijek u svježem sjećanju. Kako ste zadovoljni odazivom publike i, najvažnije, količinom programa koji se mogao doživjeti uživo?
– Više ništa nije kao prije pandemije. Noć muzeja i prije je izgubila prvobitni koncept i namjenu, a to je popularizacija muzejske struke te je u mnogim sredinama već prije nekoliko godina bila odrađivana ‘reda radi’, da se ne zatomi ili izgubi tradicionalno (ove godine 17.) izdanje. U svemu tome nusputno je dolazilo do sve lošijih muzejskih programa i sadržaja. Držim da je kraj siječnja i dalje idealan da se javnosti podari vrhunski kulturni doživljaj, koji samo treba izbalansirati kvalitetu i populizam, a koprivnički je Muzej baš tome stremio svih ovih godina. I prošle smo godine bili otvoreni, kada mnogi nisu i bili dobro posjećeni, a ove smo godine osjetili neku opću kulturnu nezainteresiranost na razini države i bili otvoreni od 18 do 22 sati. I sam je organizator, Hrvatsko muzejsko društvo, relativno kasno objavio održavanje manifestacije, potičući pritom muzejske ustanove na on-line sadržaje. Spomenut ću varaždinski muzej koji najduže muzejske noći nije uopće bio otvoren, a isto je bilo i s Muzejom grada Zagreba. S tim se pristupom u Koprivnici ne slažemo i smatramo da je neposredan doživaljaj posjetitelja s predmetom ili baštinskim fenomenom nezamijenjiv jednim klikom ili slajdom na mobu. Recimo, Andrašićeva interaktivna radionica slikanja uljem na staklu u Galeriji Mijo Kovačić zasigurno je kod mnogih posjetitelja potaknula osjećaj topline, poistovjećivanja s baštinom i promišljanja o nastanku takvih umjetnina, zar ne?
Velik dio ovogodišnjeg programa bila je izložba o Krleži i njegovoj povezanosti s Koprivnicom. Je li ideja o Krleži i Koprivnici nešto što bi i dugoročnije moglo stajati u postavi Muzeja ili kao neki turistički ‘pitch’ za Koprivnicu i okolicu?
– Oko Krleže se posljednjih nekoliko godina uzburkala koprivnička stručna javnost i polako ga počela vraćati u interesni fokus. Podravsko-prigorski ogranak Društva hrvatskih književnika i druga ekipa, među kojima je i Marijan Špoljar, započeli su s manifestacijom Krleža i Duga Rijeka. Kakve su veze Krleže i Koprivnice i zašto nije završio u Beču, već u podravskoj metropoli, može se saznati i na navedenoj izložbi. Njegove veze s Vinkom Vošickim bile su iznimno snažne 1920-ih godina, njihova korespodencija vrlo zanimljiva i trebat će sve zajedno ubuduće dostojno istražiti. Navedena izložba u Galeriji Koprivnica je tek mali koračić u tom smjeru, a za koju smo priliku dali izraditi brončanu bistu akademskog kipara Ivana Sabolića upravo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu čiji je bio dekan. Istu takvu je sam Krleža naručio za osobne potrebe, danas je u fundusu zbirke na zagrebačkom Gvozdu 23 ma Tuškancu, a ova ovdje bi ubuduće mogla krasiti i neki javni prostor. Krleža zaslužuje mnogo više od pukog obljetničarenja, toliko je toga dao hrvatskoj kulturi i književnosti da imamo obvezu pozicionirati ga na odgovarajuće mjesto u našoj sredini. Nećemo li mi, netko će drugi to učiniti, svjedoci smo činjenja takvih propusta…
Zgrada Muzeja trenutno se obnavlja. Kako napreduju radovi?
– Radovi su s krajem prošle godine uspješno završili, kako oni u sklopu projekta reVITAlize na dijelu temeljenja i podrumskih prostorija tako i oni na rekonstrukciji krovišta. Zadovoljni smo vremenom, načinom i kvalitetom izvedbe od strane svih izvođača, kao i svih drugih dionika te posebice Osnivača na potpori koju nam je pružio. Ovdje govorimo o najstarijem sačuvanom javnom objektu u Koprivnici iz sredine 17. stoljeća, kojem je potrebno pristupati s posebnom pažnjom, koristiti najbolje materijale i majstore. Iako je danas prolazinicima izvana vidljivo samo krovište, važno je naglasiti da se najveći napor uložio u sanaciju kapilarne vlage i hidroizolaciju temelja što će imati dalekosežnu korist za očuvanje zgrade koja je građena kao gradska vijećnica. Za daljnju obnovu tu nam je ITU mehanizam u koji bi se zasigurno moglo uključiti dosta toga vezanoga uz razvoj i poboljšanje infrastrukture na prostoru središnje muzejske zgrade.
Na Noći muzeja predstavljene su i podrumske prostorije. Što će se tamo naći?
– U hodniku i tri prostorije podrumskog dijela objekta predstavit će se tema tradicijskog vinogradarstva i pučke pobožnosti koji su u životu Podravaca prve polovine 20. stoljeća činili neraskidiv koloplet. Za tu smo priliku angažirali interpretatore baštniskih fenomena i različite dizajnere, a trenutno se nabavlja namještaj i oprema te započinje s produkcijom audio-vizualnih sadržaja. Bit će tu uvodnik o povijesti konzumacije vina od Rimskoga Carstva naovamo, rekonstrukcija kleti i podruma, godišnji ciklus vinograda i odnos čovjeka spram kućne pobožnosti kao neizostavnim elementom svakodnevice. Kombinirat će se tradicionalni postav s tehnološko-suvremenim elementima kako bi posjetitelj ostvario intersenzualni doživljaj fenomena ‘gorica’ i ljudi koji su u njima boravili, živjeli i umirali.
Predstavili ste ‘Plemenku’, sakralno-vinsku tematsku rutu kroz Podravinu u sklopu EU projekta reVITAlize koja je zapravo novi turističko-kulturni program. Je li taj projekt pomak prema ‘muzeju 21. stoljeća’?
– Ova aktivnost otvorila nam je oči u kojem smjeru mora Podravina ići ukoliko se želi predstaviti kao destinacija poželjna za dolazak. Morali bi postati svjesni kako nemamo mnogo povijesne arhitekture koja će privlačiti ‘more turista’, ali bi valjalo iz postojećeg izvući maksimum. Je li to Plemenka, prirodna baština, Bilogora ili Drava, naivna umjetnost, vinogorja s kletima ili dravski peski – sasvim je nevažno. Svi moramo raditi na brendiranju našeg kraja, a Muzej je tu učinio manji iskorak kojim želi pokazati da nam administrativna granica općina i gradova ne bi trebala biti prepreka u razvoju turizma bilo koje vrste.
Krajem prošle godine završio je i peti Drava Art Biennale koji je još jednom aktualizirao i propitkivao pojam i ulogu vode. Jesu li takvi projekti samo nešto što u krajnjoj konsekvenci završi izložbom ili prilika da muzej na još jedan način sudjeluje u zajednici, uključuje tu zajednicu u sebe, ali i da se bavi društveno važnim pitanjima kao što je voda?
– Muzeji bi po prirodi stvari trebali biti one ustanove koje ‘provociraju’ javnost, jednako i domaću i onu dalju. Pritom ne mislim samo na specijalizirane muzeje suvremene umjetnosti gdje, ruku na srce, tek nekoliko postotaka posjetitelja može shvatiti ‘što je pjesnik želio reći’, već i manje ustanove tome trebaju težiti. AK Galerija je tu svjetli primjer određenog društvenog aktivizma, a naš se Muzej povremeno uključuje sa sličnim temama – npr. spomenuti DAB s pitanjem vode kao ustavom zajamčenim pravom. Danas vodu smatramo normalnom pojavom, no kapitalizacija svijeta će dovesti do toga da nam ona postane preskupa luksuzna roba. Vidimo i sami što se događa s plinom i strujom, voda je sasvim sigurno sljedeća na redu poskupljenja. Takozvana muzejska izložbena provokacija neće sasvim sigurno preokrenuti stvari jer tako one u realnom svijetu ionako ne funkcioniraju, ali će postupnim propitkivanjem biti aktivan dionik koji nije sjedio prekriženih ruku dok nam zajednica umire od žeđi.
Pati li zbog pandemije još uvijek rad i posjećenost muzeja? Nadate li se da će se ove godine stvari potpuno normalizirati?
– Rad nam nije trpio, dapače, u lockdownu 2020. godine napravili smo mnogo dugoročno korisnih stvari za muzejski fundus koje se u javnosti nisu mogle percipirati, ali ih je valjalo provesti. Što se posjećenosti tiče, ona je samo jedan od elemenata mjerljivosti uspješnosti muzejskog rada određene godine, a 2021. godinu završili smo na 19.222 posjetitelja što je 134 posto više od 2020. ili 17 posto više nego li predpandemijske 2019. godine. Ukoliko kažem da smo prošlu godinu realizirali sveukupno 44 izložbe, od čega 32 u muzejskim prostorima, jasno je da smo iznadprosječno radili da bi našoj i drugoj zajednici pružili (pre)velik broj kulturnih sadržaja. I u virtualnom smo smislu rasli, preko 300 novih pratitelja na Facebook profilu, a uz što se pobrojalo i 100 posto više virtualnih reakcija na mrežnim stranicama, FB, Instagramu i YouTube kanalu. Dolazim do zaključka da nas publika prati i brojem raste, da smo im zanimljivi, da smo se snašli u ovim novim okolnostima i da se ne trebamo pribojavati opstojnosti kulture. Normalizacija ove globalne nepogode dovela bi do još veće ekspanzije muzejskih sadržaja, inkluziju posjetitelja u njihovu najvažniju baštinsku ustanovu i posljedično do revalorizacije onih vrijednosti na kojima je ovaj prostor izrastao.
Još uvijek smo na početku 2022. godine, no siguran sam da već postoje planovi za ovu godinu?
– Tako je. Godišnji Program rada i razvitka donesen je od strane Upravnoga vijeća još u prosincu prošle godine i u njemu se nalazi plan na svim poljima muzejskog djelovanja. U Galeriji Koprivnica slijedi nam izložba o tibetima u suradnji s Muzejom Međimurja Čakovec 18. veljače, a potom i priča o kazalištu 1. travnja. U Muzeju se pažnja posvećuje spomenutom stalnom postavu u podrumskim prostorijama čije se predstavljanje očekuje krajem ljeta, a u Galeriji naivne umjetnosti u Hlebinama s izložbenim aktivnostima nastavljamo čim završe radovi na rekonstrukciji podne obloge i sustava grijanja. I u Peterancu će biti izložbi, trenutno je otvorena jedna vrlo zanimljiva izložba mladog akademskog kipara Hrvoja Glavana pa pozivam čitatelje da ju svakako posjete. Osim toga, nastavljamo sa zaštitom građe, istraživanjima, edukacijom, nakladništvom, znanstvenim i stručnim radom, skupovima, knjižničarstvom, objavljivanjem radova i pripremi nekih budućih projekata. Ukoliko većina planiranoga bude na kraju godine realizirano, bit ću iznimno zahvalan malom ´muzejskom stroju´ koji u danim okolnostima radi uistinu iznadprosječne stvari.
