Ah, kako je lijepo živjeti na rubu pa uzeti čak četiri dana godišnjeg odmora nakon produženog uskršnjeg vikenda. Čovjeku to tako dođe ususret blagdanima kad osjeti taj neumoljivi praznični imperativ i naprosto mora biti usiljeno razgaljen i sretan što pak mora obići svu svoju familiju, smiješiti se, piti alkohol prije podne i previše jesti da se jedni ne bi uvrijedili što kod njih nisi jeo jer si previše jeo kod onih drugih i zapitali se, ne daj bože, po čemu to njihova šunka i francuska salata nije toliko dobra kao u onih da se usudiš reći ‘ne hvala, zaista ne mogu, zlo mi je od aperitiva i majoneze, možda za Božić…’.
Ah, taj praznični život na rubu pa još onda i na godišnjem, gdje čovjek uživa privilegiju živjeti život drugačiji od onog kakav je Bukowski tako lijepo opisao u Factotumu: How in the hell could a man enjoy being awakened at 8:30 a.m. by an alarm clock, leap out of bed, dress, force-feed, shit, piss, brush teeth and hair, and fight traffic to get to a place where essentially you made lots of money for somebody else and were asked to be grateful for the opportunity to do so.
Ah, taj praznični život na rubu pa još onda i na godišnjem gdje čovjek svoje kognitivne napore može usmjeriti u stvarna područja svojih interesa koja je inače primoram zvati hobijem i koja nitko ne shvaća ozbiljno, a što je u prekratkom vremenu između dobivanja radne knjižice i smrti jedino što zapravo i pruža nekakvo zadovoljstvo postojanja, iako se svi to boje priznati pa se radije zavaravaju vjerom u motivacijske citate ispisane izbrisivim markerom na bijeloj ploči pored rekordnih rezultata i projekcija poslovanja na razini onih iz 2019. godine na sastanku koji je mogao biti e-mail, a na kojem se raspravlja o kvartalnim kretanjima nečeg što se praviš da razumiješ još otkako to zapravo nisi razumio još na faksu…
Ah, taj praznični život na rubu pa još onda i na godišnjem gdje ti je pametni telefon na bešumnom i vjerojatno se negdje puni dok u inbox bjesomučno stižu mejlovi koji se odjednom uopće ne čine važnima i zapravo ti dapače ne znače ništa u životu, čak toliko da ih nemaš potrebe niti izbrisati prije nego se vratiš na posao dokle će se, međutim, njihovo značenje iz ‘beznačajnog’ korporativnim čudom pretvoriti u ‘od izrazitog značaja, riješiti još jučer’.
Ah, taj praznični život pa još onda i na godišnjem gdje dan možeš provesti u donjem rublju kao u zaboravljena vremena karantene i zoom poziva, noseći jednu te istu majicu čak dva dana zaredom bez straha da bi takvo razulareno ponašanje na radnom mjestu među kolegama moglo postati centralnom temom tričarijskog razgovora u pauzi za cigaretu i pokrenuti nekoliko ozbiljnih teorija zašto je tome tako, od toga da te nije briga kako zapravo izgledaš ili što netko drugi misli o tome, do toga da ne paziš pretjerano na higijenu, oboje od čega je posve netočno jer ti naprosto voliš tu majicu, a i nisi se posebno usmrdio sjedeći od 8 do 15 u neudobnom uredskom stolcu, osim možda metaforički.
Ah, taj praznični život pa još onda i na godišnjem gdje je tvoje privatno vrijeme zaista tvoje i zaista privatno i nema razloga da budeš dostupan uvijek i nakon svog radnog vremena koje ionako ne postoji jer se stopilo s vremenom uopće, gdje se budiš tek nakon što si se zapravo naspavao, piješ pravu pravcatu kavu od pravih zrnaca kave s pravim mlijekom umjesto kancerogenog praha s okusom kave iz cafe aparata, jedeš hranu iz pravog tanjura, a ne nekakve zgodne plastične posude za gablec iz koje uvijek nekako procuri barem nešto od nečega što je unutra pa čak i nakon što posudu omotaš prvo aluminijskom folijom, a onda još i plastičnom vrećicom; gdje vodu piješ iz staklene čaše ili čak naginjanjem glave pod slavinu ako se baš osjećaš potpuno razulareno, a ne iz neke odvratno dizajnirane posebne vjedrice za vodu koju si kupio u IKEA-i jer je reklama rekla da čuva elektrolite…
Ah, taj praznični život pa onda još i na godišnjem, između dobivanja radne knjižice i smrti, gdje svejedno moraš napisati tjednu kolumnu…
[KOLUMNA] AH, TAJ PRAZNIČNI ŽIVOT…
