Kada se govori o ugroženim skupinama društva u Hrvatskoj, pripadnici romske nacionalne manjine svakako su u samome vrhu. Romi su godinama suočeni s brojnim predrasudama, iako šira zajednica o njima i njihovom načinu života ne zna ništa ili zna malo. Postalo je uobičajeno da se za njih govori kako se radi o neobrazovanim ljudima, o onima koji kradu, socijalnu pomoć troše u kladionicama, prave probleme na ulici i slično. Prema podacima iz zadnjeg popisa stanovništva, u našoj županiji živi oko 1500 Roma, od toga njih 80-ak u romskom naselju Žlebice kod Koprivnice. Njega smo ovoga tjedna i posjetili.
S glavne ceste skrenuli smo na uzak makadamski put koji je s obje strane okružen kućama. Kao i većina romskih naselja, i ovo je smješteno na rubu mjesta s većinskim stanovništvom, izolirano šumama, travnjacima i potocima. Na raskrižju nas je dočekao Franjo Horvat, predsjednik koprivničke Udruge ‘Korak po korak’ i Vijeća romske nacionalne manjine, odnosno Koprivničanac kojem je životna misija pružanje pomoći svojim sunarodnjacima.
Svako romsko naselje vizualno odskače od susjednog sela, a razlika se primjećuje u visini decibela s nečijeg kazetofona i u dječjem smijehu i vriski koja traje od jutra do mraka. Socijalna služba, policija i pokoji znatiželjnik najčešći su posjetitelji, a zlonamjernici će reći da je tamo bolje ne zalaziti ‘jer će te netko opljačkati’. Stvarnost nije takva, ali nepovjerenje je prisutno i izvire kroz svakodnevni život Podravaca i mnogih drugih.
Kako bismo se i sami uvjerili da ovdje ima itekako dobrih i vrijednih ljudi, Horvat nas je odveo do obitelji Zlatka Bogdana (32) koji u naselju živi od rođenja, a posljednjih 10 godina u svojoj kući u kojoj nas je lijepo ugostio. Zlatko je otac šestero djece i suprug Milene (30) koja je domaćica i brine o mališanima.
– Kuću sam sagradio s ove moje dvije ruke. Sve što vidite je mojih ruku djelo i trudim se maksimalno da moja obitelj ima sve što im je potrebno – naglašava Zlatko te dodaje kako trenutno nemaju nikakva primanja, osim dječjeg doplatka i porodiljne naknade. Riječ je oko 5000 kuna mjesečno što im nikako nije dovoljno za normalan i kvalitetan život.
Zlatko ima završena četiri razreda osnovne škole i teško mu se zaposliti. Iako mu, kaže, najviše leže građevinski poslovi, naučio bi i radio sve što se nudi.
– Važno mi je da radim i svojoj obitelji donosim novac. Znate, četvero djece mi ide u školu i svaki čas je potrebno nešto kupiti, odjeću, obuću, školski pribor, platiti izlete i slično. Htio bih da imaju sve i da završe svoje školovanje i postanu netko u životu, a to mogu samo ako ja radim. Ja nisam bio te sreće da završim školu, ali njima ću usaditi važnost školovanja kako bi bili što uspješniji u životu – ističe Zlatko i dodaje kako je cijeli život veliki borac i uvijek traži način kako da zaradi pa se tako vrlo često bavi i s prodajom sekundarnih sirovina ne bi li dodatno zaradio za svoju obitelj.
Zlatko ovih dana dogovara posao u Njemačkoj u jednom auto salonu. Brat mu već radi u Njemačkoj i nada se da će uskoro dobiti poziv za inozemstvo. Kako kaže, htio bi završiti kuću, odnosno izgraditi kat kako bi sva njegova djeca imala svoje sobe i svoju privatnost.
– Zamislite da živite u prostoriji tri puta četiri metra koja je ujedno spavaća i primaća soba, kuhinja i kupaonica te da u takvim uvjetima živite s još pet ili šest članova obitelji. Biste li mogli u miru napisati svoju školsku zadaću i biste li naposljetku prošli obrazovni put kojim ste pošli? Čisto sumnjam. Dakle, dobar dio puta prema uspješnosti odredit će okolina u kojoj pojedinac živi. Ona ga može učiniti neprohodnim, a može djelovati i poticajno. Stoga ja želim da moja djeca imaju mir kako bi učila, napredovala i jednog dana postala važna za zajednicu u kojoj žive – ističe Zlatko i dodaje kako mu je životna želja, ako uspije, otići iz naselja jer je ovo, kaže, previše za njegove živce.
– Ovdje su ljudi pod utjecajem alkohola dan za danom, puno se viče, svađa, tuče, svako toliko policija intervenira i jednostavno mi ne odgovara takav tempo života. Ne želim da se moja djeca počnu tako ponašati, već im želim kvalitetan život u kojem će sami zaraditi za svoj kruh i znati cijeniti život – naglašava Zlatko koji itekako shvaća da si danas bez škole nitko i ništa, a posebice ako si Rom jer i dalje je prisutna diskriminacija.
– Rom je uvijek Rom. Nek’ samo jedan Rom napravi nešto, odmah smo svi krivi. Ispada da su svi Romi jednaki, no to nije istina. Kao i ostalih zajednica, neki ljudi su vrijedni, a neki su problematični. Ipak, nas Rome se drugačije gleda i to je također nešto što me jako smeta. Moja obitelj i ja trudimo se biti isti kao i ostali. Želimo raditi i ne želimo nikome stvarati probleme – kaže nam Zlatko i dodaje kako Grad, Crveni križ i Centar za socijalnu skrb pomažu naselju pa tako naselje danas ima priključke struje i vode, a odvodnju još čekaju.
– Mnogo puta je Veljko Kajzati, saborski zastupnik i član Kluba zastupnika nacionalnih manjina ovom naselju obećao besplatne priključke, no do toga još nije došlo. Sve su to puka obećanja i političke igre – naglašava predsjednik Horvat.
Ovo, po Zlatkovim i Horvatovim riječima, getoizirano naselje trebalo bi sravnati sa zemljom baš kao nedavno i romsko naselje u Herešinu.
– Svi bi trebali sagraditi kuće u civilizaciji i živjeti svoj život u društvu. Ovo ovdje je kaos i teško da će se tu nešto pametno odigrati, a sve to negativno što se ovdje događa najviše pogađa našu djecu koja su prisiljena odrastati u takvim uvjetima – naglašava Zlatko te dodaje kako svako romsko naselje u županiji živi za sebe i međusobno si ne pomaže, već je tu predsjednik Horvat koji im kroz Udrugu i poznanstva pomaže pri rješavanju svakojakih problema, a služi im i kao sudac koji rješava svađe, tuče i slično.
– Postoje četiri suca u našoj županiji, između kojih se nalazim i ja, koji dolazimo raščistiti različite situacije. Tada saslušamo obje strane koje su se posvađale i odlučujemo tko je zapravo kriv. Krivac dobije određenu kaznu koju mora odmah podmiriti i slučaj je zatvoren – priča nam Horvat te dodaje kako je to izuzetno naporan posao jer se događaju svakakve situacije i prijetnje koje je bolje zaustaviti na vrijeme kako netko ne bi stradao. Kazao nam je i kako bi on htio da se nađe određeni način da se sve Rome nauči kako i na koji način raspolagati novcem s kojim će preživjeti mjesec. Ipak, kako kaže, premalo je ljudi zaposleno u Centru za socijalnu skrb pa tako se nitko nema vremena pozabaviti s ovom tematikom.
Za kraj nam je Zlatko rekao kako se iskreno nada da će se nešto u budućnosti promijeniti po pitanju predrasuda i diskriminacije Roma.
– Najoštrije osuđujem svaki slučaj u kojem se pojedinci iz romske zajednice ponašaju suprotno zakonima i javnom miru, ali treba osuditi pojedince, a ne stigmatizirati cijelu romsku populaciju. Vrlo dobro se zna tko pravi probleme, ako ih pravi, a ako se ne zna, treba istražiti sve kako bi se raspolagalo činjenicama. Predrasude treba skloniti sa strane – ističe i dodaje kako je slika o Romima ostala nepromijenjena.
– Nažalost, i prije se o Romima mislilo ‘crno’, a tako se misli i danas. Bojim se da će i u budućnosti ostati isto. Sve ono dobro i pozitivno što Romi naprave se najčešće ne vidi, ali se zato sve drugo ističe. Takva nam je sudbina – zaključio je Zlatko, Rom koji itekao želi postati netko u životu.
Matea Konfic
