Malo mjesto Gornji Dubovec naselje je u sastavu Križevaca koje ulazi u prostor Središnje Hrvatske i dio je panonske regije okružen alpskim i dinarskim gorjem te srednjedunavskom uvalom. Na najvišoj točki nadmorske visine od 154 metra danas se Gornji Dubovec prostire na površini nešto većoj od jednog kilometra kvadratnog, a u dvije naseljene kuće živi sedam stanovnika. Prema knjigama iz povijesti, Dubovec se spominje od 1225. godine kada je podban Jakša tamo imao svoj posjed kojeg je dobio od bana Opoja.
Iako malo, naselje je već od davne prošlosti bilo svojevrsni centar ovoga kraja. Tu se od davnine nalazila crkva sv. Margarete i župni dvor, škola i stan za učitelje, a u 20. stoljeću postojale su i dvije trgovine. Danas je situacija drugačija pa tako ne radi ni škola, crkva, a od trgovina imaju samo onu pokretnu koja mjesto obilazi svaka dva dana.
Kako je danas živjeti u tako malom naselju ispričao nam je Stjepan Boroša (55) koji nas je ugostio u svojem domu, jednoj od dvije kuće u kojima ima života. U njegovoj kući nalazi se petero stanovnika, žena Karmelina (53), sinovi Anđelko (33) i Neven (28) i suprugina majka. U kući odmah do Boroševih nalaze se Barbara (84) i Juraj Srakec (91), Karmelini stric i strina, ujedno i najstariji stanovnici. Kako se u selu od davnina prerađivala zemlja i bavilo se poljoprivredom, Boroševi su tako i nastavili. Prije nekoliko godina, kako kaže Stjepan, bavili su se poljoprivredom na veliko, no kako punica više ne može pomagati, punac je preminuo, supruga još radi, a sinovi su se nakon školovanja zaposlili, smanjili su posao i obrađuju zemlju samo za svoje potrebe pa tako danas imaju svinju, kokoši, guske, race, nekoliko pasa i mačaka, vrt i vinograd. Sve to obrađuju samostalno i koliko im vrijeme dopusti.
Netaknuta priroda
– Svi koji ovdje dođu oduševe se mirom i tišinom. Sve oko nas je netaknuta priroda i svjež zrak koji se danas teško pronalazi, posebice u urbanim sredinama. Život ovdje je jako lijep, a jedino što nam nedostaje su ljudi, susjedi i dječja vika jer kako nam škola ne radi, u mjestu nema djece i dječje igre i vike na igralištu – rekao nam je Stjepan odmah na početku našeg susreta i dodao kako je škola do prije nekoliko godina radila za samo dvoje učenika, no zatvorena je nakon što su i oni odselili. Stjepan nam je kazao i kako je naselje najviše stanovnika imalo 1969. godine kada je u mjestu živjelo 49 ljudi. Od tada, kaže, populacija se smanjivala jer su većinu djece činile djevojčice koje su se kasnije poudavale i napustile mjesto.
Na pitanje hoće li se zbog manjka stanovništva i oni preseliti, Stjepan nam je kazao da to ne dolazi u obzir jer, ako su do sada toliko izdržali, sada to više nema smisla.
– Ovaj ovdje mir i priroda su nešto bez čega ne bismo mogli živjeli. Nema ništa ljepšeg od ispijanja kave na našoj terasi u ranu zoru. Ptice nam pjevaju, gledamo u prekrasne brežuljke i šumarke, a s obližnje livade miriše nam rosna trava i poljsko cvijeće. To je prizor koji nitko ne može platiti – naglašava Stjepan na kojeg smo i pomalo ljubomorni jer je takvo iskustvo zaista neprocjenjivo.
Usprkos tome, život u Gornjem Dubovcu baš i nije tako bajan. Mještani nemaju vodokomunalnu infrastruktruru, već vodu koriste iz vlastitog bunara, a nemaju čak ni priključke plina pa griju i kuhaju na drva.
– Da, voda i plin predstavljaju nam veliki problem. Posebice plin jer uvijek moramo imati spremne plinske boce, ako ne želimo kuhati na drva. Jest da je hrana puno ukusnija, ali ljeti baš i nije zgodno grijati – priča nam Stjepan, pokazujući nam potom društveni dom koji je smješten u samom srcu mjesta i koji će najvjerojatnije morati zatvoriti jer nema dovoljan broj članova. Trenutno je u fazi renovacije, no zbog manjka novca, radovi su na čekanju.
– Uspjeli smo vlastitim novcem napraviti sanitarni čvor, ali ostatak je za nas ipak preveliki izdatak. Nadamo se da ćemo ipak nekako uspjeti završiti dom kako bi opet mogli organizirati zabave i druženja – ističe i dodaje da su se u domu do prije nekoliko godina održavale velike zabave i tada bi naselje bilo puno života. Okupili bi se ljudi iz svih obližnjih mjesta, žene bi pripremile domaće slastice, pekao bi se roštilj, kotlovina i ‘feštalo’ bi se do dugo u noć. To je nešto, kaže, što im danas nedostaje i za čime teže i zato bi htjeli dom ponovno oživjeti.
Osim što Boroši brinu o svojoj zemlji, brinu i o okolišu. Sami kose travu oko doma, škole i igrališta jer kako kaže Stjepan, nekoliko puta su tražili pomoć od Grada i Županije, no zauzvrat su dobili samo puka obećanja.
Pusta obećanja
– Kako za vodu, plin, tako i za košnju okoliša pomoći nemamo. Nitko ne brine o nama pa čak ih nije briga što moramo plaćati komunalnu naknadu, a oni za to ni jednom godišnje ne pokose. Sramota – naglašavaju Stjepan i njegov sin Neven koji ne samo da je ogorčen na čelne ljude Grada i Županije, već mu se jednostavno više ne da baviti se birokracijom i zvati u institucije.
– Radije si sami pokosimo i napravimo da nam bude lijepo i čisto, a dok mi više ne ćemo moći, onda će biti sve puno korova i trave pa se možda netko ipak sjeti da ovdje žive ljudi, ali naglašavam, samo možda – govor nam Neven koji svaki dan putuje 45 minuta kako bi došao na posao u zagrebački Holding. Dodaje kako mu to trenutno teško ne pada, no planira pronaći stan negdje bliže gradu kako bi si olakšao život i na kraju krajeva, negdje u urbanijem području osnovao obitelj. Ovdje, kaže, za mlade ljude više nema života jer posla nema, a sve što ti je potrebno udaljeno je po nekoliko kilometara pa im je tako i najbliža trgovina udaljena četiri kilometra i nalazi se u Velikom Ravnu. Osim trgovine, u blizini nemaju ni dom zdravlja, ljekarnu, poštu, banku pa za sve to moraju sjesti u auto i odvesti se u Križevce do kojih ima dvadesetak minuta vožnje.
– Mi imamo sreću jer radimo pa se svakodnevno vozimo i obavimo nabavku, a da to nije tako morali bismo dobro isplanirati što nam i kada treba. Kako je gorivo poskupilo, čisto sumnjam da bismo se svaki dan navažali do grada – priča nam Stjepan koji je u mirovini od 2000. godine te dodaje kako je žalosno da će kroz neko vrijeme najbližeg susjeda imati u susjednom mjestu, Kučarima.
Sa Stjepanom smo prošetali njegovim imanjem i selom i za to nam je trebalo svega 10-ak minuta što dobro pokazuje koliko je ovo selo malo. Otišli smo i do strine Barbare koja je baš hranila svoje kokoši i koja nas je pozvala na domaće varivo od kelja koje smo, nažalost zbog posla, teškom mukom morali odbiti.
Iako malo, selo je to s velikom dušom, bogatom poviješću i velikim gostoprimstvom mještana.
