Darko Pernjak koprivnički je pisac, jedan od trojice sizifovaca koji uporno iz jeseni u jesen zahvaljujući Galoviću naš grad pretvaraju u sjecište puteva domaćih i stranih književnika, a osim navedenoga jedan je i od urednika u Umjetničkoj organizaciji Artikulacije. Iz prethodnog popisa više je nego očito da se radi o čovjeku kojem je u fokusu interesa stilsko oblikovanje rečenica, ali bio bi to krnji opis njegovih interesa kad se svemu nabrojanom ne bi pridodala strast prema vrhunskim vinima što ga je i formiralo kao odličnog sommeliera.
Interes za lijepu riječ i dobru kapljicu, kaže, ne miješa, jer iz alkoholne opijenosti, unatoč uvriježenom mišljenju, teško da će se izroditi kvalitetna pjesma, priča ili roman.
Muškarci imaju P. zadnja je u nizu objavljenih zbirki kratkih priča našeg sugovornika. Ona, uvjetno rečeno, progovara o svakodnevici iz muškog rakursa. No ako ste pomislili da se zbirkom povlači mačistička teza života, onda ste na krivom tragu. Jer, Pernjak ne bježi od toga da svoje likove prikazuje kao emotivno krhke, gladne ljubavi, čak neki od protagonista otvoreno za sebe kažu da su papučari, a taj atribut nije istaknut kao onaj koji lomi ‘muškost’ nego je nadograđuje.
Intrigantan naziv
– Naziv zbirke na prvu se može činiti vulgarnim, ali on je samo skraćenica punog naziva jedne od priloženih priča naslova ‘Muškarci imaju problema’. Ustvari, namjera mi je bila prikazati život muškarca, njegove probleme i izazove s kojima se svakodnevno suočava. Muškarac je ovdje mišljen u klasičnom smislu riječi koji je pomalo u suprotnosti s današnjim rodnim identitetom. No to ne znači da je ova zbirka negativna kritika današnjih tolerantnih politika, ona samo u svoj fokus stavlja osobu, recimo to tako, koju još uvijek gone njegovi dominantno muški hormoni – objašnjava Pernjak.
Glavnina priča svoje ishodište nalazi u stvarnim događajima i njihovim paradoksalnim situacijama, ljudima koje znamo ili smo ih sretali na podravskom tlu. No one su neizostavno oplemenjene fikcijom, dijalozima koji su nastali u ‘stvarnom’ svijetu i onima koji su plod piščeve imaginacije. Sve to s namjerom da čitatelj, kako kaže autor, osjeti udarac, nalet adrenalina nakon što privede kraju čitanje svake od pripovijesti.
Govoreći o nastanku zbirke, Pernjak kaže da je ona odabir mnogo većeg opusa koji je nastajao unutar nekoliko godina.
– Puno je pripovijesti napisano s namjerom da ih se ukoriči u ovom djelu, ali protek vremena, koji je najbolji test njihove vrijednosti, pokazao je da im je mjesto u smeću te da nisu zavrijedile sud publike. Ustvari, glavnina svake priče nastaje unutar nekoliko dana. Potom ona, baš kao i vino, mora nekoliko mjeseci pa i godina odležati. Ponovnim iščitavanjem s vremenskim odmakom, važem treba li priču doraditi ili je potpuno odbaciti kao bezvrijednu – priča Pernjak kojem više nego očito leže usporedbe književnog stvaralaštva i čitanja s proizvodnjom i kušanjem vina.
Plejada ljudi koji se pojavljuju u njegovim pričama slična je izloženim buteljama u njegovoj vinoteci. Svi ili sve one imaju svoju specifičnu vrijednost, karakter i temperament.
Čitajući priče nekad niste sigurni je li vas obuzela njena fabula ili ime protagonista koje vas poput udarca meljem vraća u prošla vremena. ‘Zrelije’ Koprivničance uznemirit će priča Pobjeda u kojoj se pojavljuje Senad, mladić koji je 80-ih godina prošlog stoljeća odlučio biti gospodarem svog života te se zapalio pred vratima pravoslavne crkve.
– ‘Kosmati’ je priča o Kečiju, čovjeku čiji je život također odnio vatreni plamen. Priča o njegovom životu i sudbini učinila mi se vrijednim toga da se nađe u ovoj zbirci. Pri pisanju o njemu gonila me želja da proniknem u njegov način promišljanja svijeta. U Kečiju sam vidio muški impuls koji mnoge nagna na to da se zarede, osame, pronađu svoj smisao u redovima pustinjaka. Keči, prema mom promišljanju, jest bio takva osoba, samo što se on nije osamio u nekoj vjerskoj zajednici, nego je svoj osamljenički život provodio na otočiću ušća Mure i Drave. Interesantno jest to što nije znao niti je želio naučiti plivati, a stalne mijene Drave predstavljale su ozbiljnu prijetnju njegovu životu. No kao da je bio svjestan toga kako ga voda nikad neće doći glave što se u konačnim pokazalo i točnim. Pojela ga je vatra koja je nenadano planula u njegovoj bajtici na njegovu Kečilendu – priča Pernjak kojeg još uvijek draška razlog iz kojeg se Keči osamio. Je li bio u pitanju bijeg, prijezir prema građanskim normama, želja sa srastanjem s prirodnim okolišem, niti danas Pernjak nije siguran što je gonilo tog čovjeka i lika iz njegove priče da se usidri na ušću Mure i Drave.
Hemingway i vino
Skrenuvši priču s njegove zadnje zbirke, zamoljen da nam otkrije najdražu knjigu i najbolje vino, Pernjak kaže da je roman Starac i more Ernesta Hemingwaya uvelike utjecao na njegovo pisanje.
– Roman sam pročitao još kao 10-godišnjak i toliko me obuzeo da sam kasnije napisao njegovu podravsku inačicu u formi priče – ističe Pernjak kojem nije trebalo mnogo prebiranja po sjećanju da bi nam otkrio i najbolje vino koje je kušao.
– Dingač Royal koji nastaje u vinariji Matuško privukao je moju pažnju odmah čim se pojavio na tržištu. Ta je butelja razbila uvriježena mišljenja o dingačima dokazavši da to vino može biti mnogo kvalitetnije i osebujnije od dotadašnjih dingača s polica vinskih podruma. Riječ je o vinu koje se sporo otvara pa ga je nužno dekantirati, to jest ozračiti. Prvo se javljaju arome kože i mesa, slijedi ih dim cigarete da bi cijeli doživljaj završio u finim voćnim marmeladastim notama pa se iz ispijene čaše širi miris pekmeza od šljiva – otkriva Pernjak i dodaje kako je riječ o vinu cjenovno visokog ranga.
Na pitanje u kojoj su mjeri žitelji ovdašnjeg kraja skloni odriješiti kesu i kupiti vina koja koštaju po nekoliko desetaka eura, odgovara uzrečicom poznatog vinara koji kaže da se vino pije na ure, a ne na litre.
– Da je tome tako, mnogi naši sugrađani otkrili su u vrijeme korone koja je otvorila vrata trendu konzumiranja boljih vina. Vina poput spomenutog dingača ne piju se svaki dan, nego u posebnim prigodama. U njima se naprosto uživa – kaže Pernjak i ponovno povlači paralelu između vina i književnosti.
– Svako vino, niske ili visoke kvalitete naći će svog kupca, baš kao što postoje čitatelji koji preferiraju takozvanu laku i oni koji su skloniji zahtjevnijoj književnosti – tim je riječima Pernjak zatvorio naš razgovor.
