Jeste li ikada bili razočarani? Nije baš najugodniji osjećaj, složit ćete se. Imate neka očekivanja, polažete u nešto nadu. I onda, ništa. Realno gledano, doduše, niste ništa izgubili (ajde recimo osim vremena) jer započeli ste ni sa čime i završili isto tako. Zašto onda taj gorak osjećaj? Slobodno se loše osjećate – imate na to puno pravo – jer da biste se razočarali u nečemu, morate prvo biti očarani, a onda se taj osjećaj raspline. A očaran je zadivljen, i to ne bilo kako nego opčinjen, jer vas je netko začarao. Čarati ili bacati čini jest činiti štogod riječima, obredom, magijom. A magija dolazi iz istoga proto-indoeuropskoga korijena *magh- kao i moć. Dakle, kada ste očarani, netko ili nešto nad vama ima moć, mogućnost upravljanja. I onda vas tjera da uložite trud, bilo tjelesni bilo umni rad. A uložiti je istoga korijena kao i ložiti – potpaljivati i održavati vatru dodavanjem goriva. Biti očaran je onda kao i biti zagrijan, kao da ste u vrućici. Gorite od želje za čime. I onda? Ništa. Kao da vas je netko polio hladnom vodom. Ugasio. A vatra je energija, ona daje toplinu, koja znači život. Suprotno tome je smrt. Smrt je hladna. Nestaje energije. Sve gibanje stane. Apsolutna nula.
Reći ćete – tȁ ne mora baš biti tako drastično. Ne moramo nužno umrijeti od razočaranja. Nekada ono što ste iščekivali dođe (a čekati je sveslavenski glagol, s tek manjim varijacijama, od praslavenskoga *čajati, iz čega vidimo da je i koncept čekanja jako star), tek ne opravdava u potpunosti očekivanja. Možda i nije zapravo loše, reći ćete, samo eto nije baš onoliko dobro koliko ste očekivali. Rekao bi Johnny Štulić ‘osamnaestkaratno razočaranje’. Ali to je tek najgore. Jer kada sve propadne, kada se sve uruši, iz pepela se može podići feniks. Kraj, kako god bio težak, daje nadu za novi početak. Futuristi su, ima tome već više od stoljeća, zvali na uništenje staroga poretka u umjetnosti, na dokinuće robovanja tradiciji kako bi se stvorilo nešto posve novo. Jedino ćemo tada kada smo izgubili nadu da se nešto može spasiti, od staroga dići ruke i krenuti naprijed. A ako je nešto, onako ‘OK’, ‘nije loše’, ‘moglo bi i gore’, ostat ćemo predugo u iščekivanju, ulagati još truda u ono što ne vrijedi spašavati, jer kako je Hamlet rekao ‘razmišljanje nas čini kukavicama’ i čini ‘da je mudrije podnositi sadašnja zla no srljati u nepoznata’. Tek kada više nema što za izgubiti osim lanaca, narod diže revoluciju. I zato će se netko pobrinuti da narod ima barem nešto. Malo, bijedno, ali nešto za čime bi žalio. I zato je ‘malo razočaranje’ gore od očaja. Očajan čovjek djeluje. Razočaran čovjek kuka nad svojom sudbinom. I čeka. Unedogled. Ni živ ni mrtav. Nešto kao flash.
