Danas je Praznik rada. Trebamo li ga slaviti uz porciju graha, sirotinjsku hranu kako je to istaknuo jedan sindikalist, ili iskoristiti priliku za javni protest kojim bismo ukazali na nepovoljan položaj radnika u društvu? Na to su nam pitanje odgovorili istaknuti predstavnici hrvatske sindikalne scene.
Denis Paradiš, predsjednik PPDIV-a, smatra da se u ponedjeljak valja slaviti i da radnici ne bi trebali biti na svojim radnim mjestima. No isto tako kaže da je to prilika da se kaže sve ono što muči radnike, kako smo došli do toga što imamo danas i što treba uraditi kako bi se izborili za ono što želimo. Prije svega to su bolji uvjeti rada i sve ono što radnicima treba.
– Gorući problemi radnika danas su loša materijalna prava, plaće, uvjeti na radnom mjestu – kazao je Paradiš.
Isti problemi
Složio se s našim zaključkom izvedenim iz njegove rečenice kako su nabrojani problemi identični onima koji su iskazivani od prvog dana osamostaljenja Hrvatske. Doduše, istaknuo je, promjena se sastoji u tome što su danas radna mjesta dostupnija, odnosno postoji potražnja za radnom snagom. No tržište rada se promijenilo samo zbog toga što su se ulaskom Hrvatske u Europsku uniju otvorile granice pa su naši radnici otišli u inozemstvo raditi isti posao za znatno bolju plaću.
Evidentno je da hrvatski radnici još uvijek ne iskazuju svoje nezadovoljstvo masovnijim štrajkovima poput francuskih, njemačkih, britanskih i ostalih radnika. Paradiš ističe kako ne treba ići tako daleko, nego je dovoljno pogledati susjednu Sloveniju u kojoj je navika radnika drugačija nego u nas.
– Tamo se lakše izlazi na ulicu. Nažalost, hrvatski građani još nisu razvili takvu naviku. Za to treba vremena, odnosno radnici moraju shvatiti da bez uloženog truda nema ni ostvarenja radničkih prava – rekao je Paradiš i pozvao građane da se učlane u sindikate jer bez zajedničke borbe ostajemo tu gdje jesmo.
Tomislav Kiš, tajnik Novog sindikata, kaže da se Dan rada u Hrvatskoj slavi na perverzan način. Radnici će se okupiti na slavlju te će im se obratiti predsjednik države, premijer, ministar rada, gradonačelnik i slične persone.
– Umjesto da na taj dan predstavnici vlasti slušaju radnike što im imaju za reći u vezi niskih plaća koje ne prate stopu rasta inflacije, o lošim uvjetima rada, padu standarda i ostalim problema, radnici će ponovno slušati loše parole vrhuške – kazao je Kiš i naglasio da bi prvi svibnja trebalo obilježavati protestom protiv nepravde jer riječ je o simbolu radničke borbe i uspomeni na sindikalne aktivnosti u kojima je, nažalost, bilo mrtvih.
Kiš dodaje da u vrijeme kada svi sindikalni parametri ukazuju na to da radnici pristojno žive, nema problema da se Praznik rada obilježi na miran način, ali dodaje da su danas spomenuti parametri daleko od toga da bismo trebali slaviti.
Ima razloga da se protestira, a jedan od mnogih jest novi Zakon o radu koji je potpuno antiradnički te ne prati na adekvatan način trendove na tržištu rada. Tu su i strani radnici koji u sve većem broju, odnosno bez jasnih kriterija, dolaze u Hrvatsku.
– Naravno, nemamo ništa protiv njih. Ali, želimo da imaju jednaka prava i plaće kao domicilni radnici te da ih se uveze u onolikom broju koliko ih je doista neophodno i s kvalifikacijama koje se tražena na tržištu rada. No nama se danas događa da ih se uvozi prekomjerno, a iz razloga kako bi na provizijama zarađivale agencije koje ih dovode – kritičan je Kiš koji tvrdi da se od stranaca uzima po 10.000 eura da bi ih se dovelo u Hrvatsku, ali ih tu ne čeka posao. Ili, događaju se gluposti poput one kad su doveli Indijce kako bi radili u klaonici krave, a poznato je da je smatraju svetom životinjom, zgražava se Kiš nad politikom zapošljavanja stranaca koja je sve samo ne pravedna prema strancima i domaćim radnicima.
Slaviti i prosvjedovati
Kiš kaže da je radnička scena u Hrvatskoj umrtvljena, a samog krivca za takvu situaciju vidi u samim radnicima.
– Hrvatski radnici u straha od iščlanjivanja, a takvih je primjera i u Koprivnici, podržavaju sindikate koji im nisu donijeli dovoljno dobrog. Bilo bi nepravedno i neistinito reći da su im donijeli zlo. Radnici umjesto da krenu u borbu i da se učlane u agilnije sindikate, ostaju u onima od kojih nemaju nikakve ili znatno male koristi. Zadovoljavaju se time što su za Uskrs dobili šunkicu – naglašava Kiš i zaključuje da je radnička neborbenost u velikoj mjeri krivac za to što ih se eksploatira.
Za Praznik rada treba slaviti, ali i prosvjedovati, jedno drugo ne isključuje, stava je Krešimir Sever iz Nezavisnih hrvatskih sindikata. Nužno je slaviti rad jer je riječ o složenoj ljudskoj djelatnosti koja čovjeka razlikuje od životinje. S druge strane, nužno je na taj veliki dan za radnika i prosvjedovati jer radnik nije dovoljno plaćen za tu specifičnu djelatnost. Njega poslodavci, čast izuzecima, tretiraju kao sredstvo za stvaranje svoje dobiti. Tretiraju ga poput istrošene krpe ili dotrajalog dijela stroja kojeg će lako zamijeniti.
– Nažalost, na radu drugih bogate se menadžeri i dioničari, a u podjeli dobiti radnici gotovo da ne sudjeluju – ističe Sever.
On se slaže s konstatacijom prema kojoj su hrvatski građani inertni kad je u pitanju protestiranje kojim bi se ukazivalo na kršenje radničkih prava. Cijelo društvo svjedočilo je tijekom privatizacije i nakon nje kako su radnici tvornica u propadanju prosvjedovali. Ostali su ih samo nijemo promatrali nesvjesni da se i oni brzo mogu naći u sličnoj situaciji. Drugim riječima, smatra Sever, Hrvatima nedostaje radničke solidarnosti.
– Najlakše je uprti prstom u sindikalne čelnike, a kada bilo koji od nas pozove na prosvjed rijetki su oni koji se pozivu odazovu. Ne tražimo od radnika da predvode štrajkove i prosvjede, samo želimo da stanu iza nas kako bi se vidjela sva snaga radničkog pokreta. Nažalost, ljudi se radije odazivaju na različita druženja svih karaktera gdje će rado govoriti o zakidanju svojih prava, a kada ih se traži da se na sat ili dva odreknu svog komoditeta da bi se izborili za pravedniju budućnost, onda se na prosvjed odazove šačica ljudi – tvrdi Sever.
Očito je, zaključuje, da građani Hrvatske nisu svjesni osobne odgovornosti za stanje u društvu i rado, po delegatskom sustavu kakvom smo svjedočili u prošlom sistemu, prepuštaju drugima na volju da ih zastupaju.
